Srbi, Hrvati i muslimani… u drugoj polovini 20. vijeka, na jugoslovenskim prostorima, su učili „nacionalni“ srpsko-hrvatski jezik. Nastankom nacionalnih zemalja i Srbi i Hrvati dobiše novi jezik kojim će pričati… da ćute! A u Bosni se rodiše neki novi Srbi, manje nego Hrvati. Hercegovci su zasebna priča.
Piše: Slavko BASARA
Kažu bilo nam je lijepo… neko je i uživao… a onda je dunula oluja.
Peti avgust, ali 1992. godine pamtim po zlu u dvorištvu svoje porodične kuće u Otišu, u Podgrmeču, ni sanjao nisam da će se tri godine kasnije dogoditi etničko čišćenje od strane braće s kojima smo dijelili jezik, naš jugoslovenski.
„Oluja je zločin koji se pamti“… napisale su sve navijačke grupe u Republici Srpskoj. U Hrvatskoj to je herojski čin bez obzira što se radi u ublaženom Jasenovcu, a muslimani… Ćute?!
Oni, muslimani, kažu da ih to ne interesuje jer imaju Srebrenicu, nema veze što se dogodio Bratunac prije toga?! Niko neće da kaže istinu.
Evo, pokušaćemo mi…
Srbi su se dogovorili sa Hrvatima, a onda je dunula „oluja“. U Jajcu 1943. nije bilo Jugoslovena, prije toga Srbi su vješani na vrbe, kojih nije bilo, sadili su ih muslimani… Šta je danas Herceg-Bosna? Šta Republika Srpska? A šta sarajevski pašaluk?
Okupiralo slavlje en de ha – ziju, slave ljudi etničko čišćenje, Evropa, multietnička ćuti i sve to gleda. Srbija se „ko fol“ buni, a oće u tu „Evropu“. Je li to nemoralno?
Kaže Aleksandar Vučić, premijer Srbije: „njihov krst će uvijek biti kukast!“ Pa Vučiću, što ćeš onda s njima u fašistoidnoj Evropi?
Srpska zemlja je izumrla. Na njoj mogu samo da budu Srbi. Ostali kada dođu – nije to to. Postoji identitet.
Hrvatska prvo treba da se preispita na kojim normama je nastala i preživjela, ko joj je dao ovo što danas ima… Pa Srbi! Ko će drugi.
Da su Srbi htjeli Hrvatske ne bi bilo, 1945. godine. Nisu, prihvatili su ruku pomirenja, bez obzira na sve… A onda se rodila 1991. godina. Sramota. Najmanje jugoslovenska, više srpska…
Kad dželati postanu žrtve onda nema države. A Jugoslavija je živjela na lažima i prevarama, kao ustvari i danas Bosna i Hercegovina, zemlja nikoga i ničega, zemlja pojava ne građana. Ustvari ta zemlja i ne postoji.
Ta zemlja je prevara kao i Jugoslavija.
A Srbi tuguju… Broje žrtve i sjećaju se, ognjišta i djetinjstva. Hrvati slave, a muslimani čekaju rasplet…
Daj Bože da se već jednom rasplete. Ovde na Balkanu!
U Jugoslavii se pričao srpsko-hrvatski, ili hrvatsko-srpski, možda nas nisu razumjeli, ili nismo mi razumjeli ili smo bili nerazumni?
