Jedan od najvažnijih praznika u Sjedinjenim Američkim Državama je čuveni Dan nezavisnosti, ili kako su ga nove generacije pod pritiskom tržišta i bolje prodaje krstile – „4th of July“. U principu, na taj dan 1776. godine Amerikanci su proglasili nezavisnost i odbacili vladavinu Velike Britanije, dakle dan kada su rođeni kao nezavisna i slobodna nacija.
Prođe, međutim, od toga 240 godina i te iste SAD postadoše najmoćnija zemlja svijeta, predvodnica civilizacije koja polako kroči u svemir i prednjači na manje-više svim poljima tehnološkog napretka i razvoja, a ko zna u kakvom bi položaju danas bili da nije bilo tog graničarskog duha i odvažnosti da se suprotstave konzervativnoj britanskoj kruni. E upravo u tom ključu je interesantno posmatrati reakciju američke ambasade na želju i istrajnost srpskog naroda da slavi 9. januar kao svoj praznik.
Što je Amerikancima 4. juli, to je Srbima u BiH 9. januar – dan kada smo se organizovali i odgovorili na tiraniju i ignorisanje naše volje u institucijama države čiji su temelji zasnovani na troetničkoj strukturi, i koja drugačije ne može postojati ni funkcionisati. Kako je moguće da nacija koja svima na nos nabada svoj slobodarski duh i demokratske tekovine može tako otvoreno i flagrantno da brani drugom narodu da slavi svoj praznik i svoju slobodu? Tu istu Slobodu, koju smo proglasili 9. januara, mi smo ugradili u dejtonsku Bosnu i Hercegovinu, zajedno sa Republikom Srpskom, i tu nema ničega spornog niti uvrijedljivog za bilo koga. Osim ako, naravno, ne govorimo o inatu i opštoj netrpeljivosti, jer u tim uslovima je i tek rođeno dijete po nekoj iskrivljenoj logici grešno i za nešto krivo.
Za Srbe u Bosni i Hercegovini 9. januar je stvar od fundamentalnog značaja za našu kulturu i uopšte opstanak na ovim prostorima. Ne može Dan Republike biti „bilo koji drugi dan u godini“, kako neki cinično pokušavaju ponuditi rješenje (mislim, „rješenje“), jer značajni datumi ne mogu biti uzimani proizvoljno, već moraju imati svoju simboliku i podzadinu koja ih objašnjava.
Hrvatska politička zajednica u Bosni i Hercegovini je 1991. godine saučestvovala u preglasavanju, međutim, kako je karma u međuvremenu odradila svoje, slučaj „Komšić“ vratio im se kao bumerang i danas im je otprilike jasno šta u Bosni i Hercegovini znači građanski princip glasanja – preglasavanje manje brojnih i dominacija najbrojnijih. Ovo „dominacija“ se, uzmemo li u obzir karakter naših političkih kultura, slobodno može čitati kao „tiranija i nametanje volje“.
Sve u svemu, epilog ove borbe je još uvijek neizvjestan. Međutim, bilo referenduma ili ne, gledano iz svjetla najnovijih događaja, važno je da se istraje u borbi da se očuva ovaj datum. Makar on dobio drugo ime, kao Dan državnosti, ili Dan nezavisnosti, njegov značaj neće se umanjiti, naprotiv, što se duže bude istrajavalo, to će i on postojanije se slaviti i obilježavati. Ako ništa, makar ćemo Ustavnom sudu BiH dati toliko materijala za obradu, da će se samo time moći baviti. A to im je, izgleda, najslađa obaveza.
