Akademik Slobodan Remetić smatra da je čisto politikantstvo uporno nastojanje bošnjačkih lingvista i kvazilingvista da “dokažu” da se “bosanski jezik” na prostorima BiH i Srbije govori vijekovima i da su njime pisana neka od najstarijih pisanih dokumenata, poput Povelje Kulina Bana.

On za Srnu napominje je da je Povelja Kulina Bana pisana starosrpskim jezikom u kasno ljeto 1189. godine i da pravoslavna i hrišćanska molitva kojom dokument počinje govori ko je bio onaj u čije je ime povelja pisana.

“Pisana je starosrpskim jezikom… Počinje ovako: `Ja sijoh, knjigu pisoh poveljom Banjov /po nalogu Banovom/. Ja Radoje Dijak u ime Oca i Sina i Svetog Duha` …”, ukazuje Remetić.

On naglašava da je priča o “bosančici”, zapravo, najveća fama i laž koja se podmeće i ukazuje da su brojna istraživanja, iza kojih ne stoje srpski već njemački i drugi naučnici, potvrdili da čak na prostorima srednjovjekovne BiH nije bilo ni bogumila.

“Najveća laž koju podmeću jeste – `bosančica`. Riječ je, u stvari, o srpskom brzopisu, koji je Tvrtko Kotromanić donio sa dvora srpske srednjovjekovne države u Bosnu. Na kraju, on je i krunisan u Mileševi”, ističe Remetić.

On ukazuje da i sam Antun Matija Relković kaže: “Vaši stari jesu srpski štili, srpski štili i srpski pisali”.

“Misli na to pismo – `bosančicu`. Ona jeste na području današnje BiH i Hrvatske doživjela neke modifikacije, ali one nisu tolike da daju karakter posebnog pisma”, napominje Remetić.

Prema njegovim riječima, izmišljanje “bosanskog” jezika nije novog datuma i ono datira iz vremena Austrougarske, a cilj je bio da Srbe odvoji od Srbije.

“Srbe od Srbije, a bogami i Hrvate od Hrvatske, da budemo pošteni”, navodi Remetić i napominje da se sada sve ponavlja.

“Međunarodni faktori opet to isto žele, samo, za nas, u mnogo nepovoljnijim okolnostima”, smatra Remetić.

On podsjeća da je veliku bitku za srpski jezik u to vrijeme u Saboru predvodio veliki Petar Kočić.

“Kada se bitka o jeziku u Saboru svela na pitanje da li će biti srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski, prevladao je srpski, po tada većinskom narodu u Bosni”, podsjeća Remetić.

Naučni savjetnik u Institutu za srpski jezik Sreto Tanasić razumije želju “Muslimana, odnosno onih koji se danas nazivaju Bošnjacima” da putem “bosanskog jezika” utvrde, zaokruže i izgrade svoj identitet, ali upozorava da niko nije uspio da negiranjem drugog naroda dobije nešto važno za sebe.

“Postojanje srpskog naroda na Balkanu zabilježeno je, ne samo srpskom rukom, u kontinuitetu od 1.000 godina, na prostoru od Bugarske do Jadrana. Oni koji to negiraju, zaista još nisu preboljeli svoje dečije bolesti”, kategoričan je Tanasić.

Prema njegovim riječima, nemoguće je govoriti da Srbi u BiH nisu postojali i govorili srpskim jezikom – ako se u najstarijim pisanim dokumentima nalaze srpska imena, ako postoje dokumenti o srpskom jeziku, ako su sačuvani ugovori o poslovanju Srba iz BiH sa Dubrovnikom i ako je postojala srpska kancelarija u Carigradu.

“Meni sve ovo što se sada dešava zaista ne liči ni na maštu. Ne liči mi ni na naučnu fantastiku. Mnogo dokumenata govori o prisustvu Srba na prostoru današnje BiH i o srpskom jeziku”, naglašava Tanasić.

Komentarišući tvrdnju bošnjačkog akademika Ibre Pašića da je Povelja Kulina Bana pisana “bosanskim jezikom”, Tanasić podsjeća da je odavno opisano i jasno da ta povelja pripada srpskom pisanom nasljeđu.

Način na koji počinje:`U ime Oca i Sina i Svetog Duha` … i na završetku kada se datira jasno je naveden svetac onako kako se navode sveci u srpskom pravoslavnom kalendaru. Za svakog ozbiljnog tu nema diskusije”, jasan je Tanasić.

On zaključuje da je posebno neobično da se Bošnjaci, “onakvi kakvi su danas”, vraćaju nekoliko vijekova unazad i uporno svojataju ono što ja nastalo “kada narod koji sebe naziva Bošnjacima nije ni postojao u istoriji”.

SRNA/ATV