Osjećam duboki prezir prema bosanskim hodžama – Mahom su to bili udbaški doušnici . Prave karpuze – izvana zeleni, a iznutra crveni – rekao mi je Alija Izetbegović.

Sreo sam ga na hodniku u zgradi Predsjedništva BiH u Srajevu u razgovoru sa tadašnjim reisom Јakubom Selimoskim. Bilo je to prije nego što je onaj prvi ovoga drugog zamijenio Cerićem.

U ranijim susretima sa Selimoskim uvjerio sam se da se radi o jugoslovenski orijentisanom vjerskom poglavaru: “Po ocu sam Makedonac, po majci Goranac, Sarajevo je regionalni islamski centar, a muslimani su uglavnom skoncentrisani u granicama skraćene Јugoslavije“.

Čim sam im prišao, rekoh, napola u šali, da bi bilo dobro da se zamijene za funkcije: “Selimoski ima bolje političke stavove, a Izetbegović bolje kvalifikacije za reisa“. Јakub efendija se ubrzo udaljio, a Alija je počeo da mi objašnjava kako nikad ne bi poželio da bude reis jer se gotovo gadi bosanskog muslimanskog klera.

Tada sam to bio shvatio kao Alijin revolt što se prilikom Sarajevskog procesa njemu i grupi islamskih fundamentalista, IVZ sakrila u mišiju rupu, pa je jedini protest protiv tog političkog procesa stigao od Dobrice Ćosića i Vojislava Šešelja. Vrijeme je, međutim, pokazalo da su njegove riječi imale šire i dublje značenje. Stari Izetbegović se u stvari nije borio samo za reislamizaciju, kako se tada govorilo na Zapadu, “najsekularnijih muslimana u svijetu“, nego i za radikalizaciju islamskih vjerskih službenika, koji su do tada propovijedali umjereni bosanski islam. Malo ko je tada imao u rukama njegovu “Islamsku deklaraciju“, objavljenu 13 godina ranije, u kojoj je jasno pisalo da “ne može biti koegzistencije između muslimanskih i nemuslimanskih institucija“, da “muslimani dok su manjina treba da se prilagođavaju, a kada postanu većina, treba da nametnu islamske institucije“. Zaista, teško je bilo i zamisliti tadašnje najviše islamske vjerske funkcionere, poput Hadžiabdića, Đoze, Šete, Smajlovića i dr., kao realizatore Alijine homeinijevske vizije islamske teokratije u BiH.

Danas i mnogi bošnjački sekularni poštovaoci njegove ličnosti i djela angažovanje mudžahedina sa Bliskog istoka u Armiji BiH tokom rata smatraju njegovom velikom greškom. Kažu: “Malo su nam pomogli, a navukli su na nas veliku bijedu da smo povezani sa islamskim terorizmom“. Zaboravljaju, međutim, da je Izetbegović, kao lider SDA i kandidat za člana Predsjedništva BiH, u intervjuima govorio da nema osjećanje nacionalnog identiteta, nego samo vjerske pripadnosti islamskoj umi od Maroka do Indonezije. I da, dosljedno tome, mudžahedine nije doživljavao kao nacionalno strance iz dalekih zemalja, nego kao braću po vjeri koji su mu bliži od komšija nevjernika.

Štaviše, da su oni za Aliju bili upravo antipod onim nagodnim lokalnim hodžama umjerenog bosankog islama prema kojima je gajio prezir, i da svojim islamskim internacionalizmom i samoubilačkim ekstremizmom, porukama iz Kurana ispisanim na trakama oko glave i uzvicima “Alahu ekber“ pri jurišima na nevjernike, treba da postanu uzor domaćim Muslimanima. Alija je bio taj koji im je, ali ne samo u znak zahvalnosti, nego i da bi se trajno nastanili u Bosni, listom podijelio pasoše, odnosno državljanstva, koja su kasnije, pod prisitiskom Zapada u nekoliko navrata revidirana. Holbrukov komentar na kumovanje SAD u angažovanju mudžahedina u ratnoj Bosni, bio je više kratak nego ubjedljiv: “Mislili smo da se radi o oslobodilačkom pokretu, a ispostavilo se da je to Al Kaida“.

Kasniji tvorac Dejtonskog aranžmana bio je “laža“, a Izetbegović – “paralaža“, ili obrnuto. Adil Zulfikarpašić je napisao: “Alija je po zapadnim metropolama pričao o građanskoj, multinacionalnoj, multikonfensionalnoj i multikulturnoj BiH, a na Bliskom istoku o Islamskoj državi Bosni“. Tragikomično je da je uspio da napravi budalama mnoge, pa i beogradske multikulturaliste, koji nisu shvatili da njemu “cjelovita i jedinstvena BiH“ treba samo da bi, kada muslimani dobace do većine, postala Islamska država.

Adil se definitivno razišao sa Alijom, šokiran da krug njegovih najbližih saradnika čine konzervativni ekstremisti. Niko nije bio primjetio da još u prvom rukovodstvu SDA nije bilo istaknutih muftija, imama, hafiza, mujezina, hodža, šerijatskih sudija i drugih službenika IZV-a – predstavnika službenog umjerenog islama. Dominirali su pripadnici stare generacije Mladih muslimana (Bećirbegović, Behmen, Lipa i sl.), koje je bivši režim odavno rehabilitovao, ali Alijini robijaški sapatnici uživali su njegovo najveće povjerenje i uticali iz drugog plana.

Ispostava Muslimanske braće – organizacije koja je u Egiptu bila zabranjena kao teroristička, Mladi muslimani su sa izbornom pobjedom SDA iz ilegale iskoračili na političku scenu BiH. Umjesto sekularnih Muslimana, poput Zulfikarpašića, Filipovića, Isakovića, Imamovića, Begića i dr., vođstvo nacionalnog pokreta preuzeli su vjerski ekstremisti. Oni se nisu uzdali u ograničen kontingent mudžahedina kao preloman za ishod građanskog rata jer su i bez njih imali prednost u ljudstvu, nego u SAD i NATO, koji su ih bombardovanjem srpskih položaja 1995. i spasli od kapitulacije. Bili su im potrebni dugoročno, kao fanatični borci za ostvarenje vizije islamske države Bosne.

Udomljeni u kantonima sa bošnjačkom većinom, mudžehidini su postali kvasac za širenje vehabizma, sponzorisanog od najvažnijeg američkog saveznika na Bliskom istoku – naftaške kraljevine Saudijske Arabije. Indikativno je da je Alija Izetbegović u predratno i ratno vrijeme, kada su ga i Bliski Istok i daleki Zapad obasipali podrškom, najviše priznanja dobio baš od Saudijske Arabije: nagradu “Kralj Fejsal“ za služenje islamu primio je 1993; nagradu islamski “Mislilac godine“ Fondacije “Ali Osman Hafiz“ iz Medine – 1996; počasni doktorat islamskog Univerziteta u Rijadu – 1997. Uzgred, onu prvu (“Kralj Fejsal“) dobio je i šejh Јusuf el Kardavi, jedan od ideologa ilegalne organizacije Muslimanska braća – sa spiska terorističkih organizacija zajedno sa Al Kaidom, Al Nusrom i sl.

U međuvremenu vehabije u BiH su se omasovile i ojačale u odnosu na IVZ i vjernike umjerenog bosanskog islama, a prijeteće političke poruke njihovog neformalnog lidera Muderisa sa džume u džamiji Kralj Fahd, onomad su po prvi put odjeknule i u široj javnosti.

Vehabijske komune u BiH danas djeluju ne samo kao regrutni centri za slanje svojih sljedbenika na front ISIL-a nego i kao prihvatni centri za povratnike prekaljene u borbama u Iraku i Siriji i buduću vojnu frakciju pokreta za realizaciju Alijine vizije Islamske države BiH.

Sa oficijelno druge i sve slabije muslimansko-bošnjačke strane, očito svi, iz straha ili naklonosti sistematski izbjegavaju da ih nazovu pravim imenom. Ono što su za Aliju Izetbegovića bili “muslimani koji će nemuslimanima nametnuti islamske institucije“ , za eks reisa Mustafu Cerića su bili “novi muslimani“, za Bakira – “bezazleni hipici“ i za reisa Kavazovovića – “paradžematlije“. Zanimljivo je da je čak i lider SDP Zlatko Lagumdžija svojevremeno, u intervjuu “Gardijanu“, rekao da će ako ga Zapad ne podrži, na vlast u Bosni doći “neki ludi muslimani“, takođe izbjegavši da kaže da je riječ o vehabijama i o islamskom terorizmu.

Novi američki predsjednik Tramp najavio je savez sa Rusijom u odlučnom globalnom obračunu sa islamskim terorizmom. Time je indirektno priznao ono što smo svi znali, da do sada nije bilo tako. Odnosno da su SAD stvorile Al Kaidu u borbi protiv SSSR-a u Avganistanu, i poslije je, uz sponzorstvo saudijskog dvora, usmjeravali na ratišta širom svijeta sa sve novim ograncima. Ako Tramp ispuni predsjedničko obećanje, akcija će obuhvatiti i Bosnu. Ukoliko pak zakaže, Bosna u dogledno vrijeme neće biti ni srpska ni hrvatska, ni bošnjačka, nego islamska država. Upravo onakva kakvu je projektovao Alija.

RTRS