Kada ste ga juče ujutru nakon kraćeg odmora ispratili na posao ni slutili niste da taj njegov šeretski osmjeh i dobronamjeran pogled vidite možda posljednji put. A bilo je tako, posljednji put.
Da smo i mi i vi znali da je posljednji put možda bi se i oprostili,a možda i ne. Jer , da nam je svima rekao da odlazi i da se više neće vratiti, niko mu ne bi vjerovao. Ne zato što je bio neiskren već zato što to jednostavno ne bi mogla da bude istina.
A jeste istina. Surova i neminovna.
Smrt je uvijek takva, ode , pa opet dođe nama u pohode. Dođe iznenada i odvede one najbolje, kao da mi ne znamo ko su najbolji među nama.
Jedan od takvih bio je i naš i vaš Drago. Volio je svoju porodicu iznad svega, ali i svoje kolege, prijatelje, volio je Prijedor i Prijedorčane.
Zato je i došao da bude zamjenik gradonačelnika, da uradi još nešto za naš i vaš Prijedor. A onda ode u zasluženu penziju. Tako nam je svima govorio. Uskoro. I tako je i bilo, da je prije neki dan rekao uskoro, ne znajući da je pred njim smrt i put za vječnost..
I ona je došla i ostavila nas , njegove radne kolege zatečene, a vas, njegovu najmiliju porodicu tužnu i sa samo jednim pitanjem koju bi najglasnije viknuli. Zašto on? Zašto baš sad?
Smrt ne bira ni vrijeme ni mjesto , samo dođe i povede. Ali nećemo te tako lako predati zaboravu, ni mi tvoje kolege i tvoji prijatelji, ni tvoji najmiliji.
Njima ćemo pomoći da prebole najtužnije dane, mada je tvoj odlazak za njih neprebol.
Nama ostaje da te je sjećamo onako kako smo te i znali i zapamtili. Sa šeretskim osmjehom na licu kao da ćeš ti, a i mi zajedno s tobom trajati vječno. Tako će i biti.
