Dvadesetogodišnju Dajanu Zgodić iz Ljubije kod Prijedora, nemaština je napravila pravim borcem za bolji život.
Dajanin dan počinje u sedam sati. Nakon predavanja čeka je, mnogi bi rekli, težak i dug dan. Dok njeni vršnjaci vrijeme troše provodeći se, ova mlada djevojka kosi travu ili cijepa drva u obližnjem komšijskom dvorištu.
“Slažem i cijepam drva, pomažem komšinici, pomognem joj u bašti, odem da joj donesem vode i tako…”, priča ova vrijedna djevojka.
Dajana malo priča, ali zato mnogo radi, a novac koji zaradi, pametno potroši uglavnom za školu, potrebne knjige i prevoz.
Komšije, pretežno penzioneri, za Dajanu imaju samo riječi hvale. Nema, kako kažu, za nju muških ili ženskih poslova. Često pomaže i bez nadoknade.
I tako iz dana u dan, ipak, i pored težine života Dajani nije izbrisan osmijeh sa lica. Nada se, kaže, da će jednom zaraditi dovoljno novca kako bi ona i njena porodica stare, trošne prostorije željezničke stanice u kojima danas žive, zamijenili kućom kakvu imaju njeni vršnjaci.
