Biti junak znači rizikovati svoj život u postizanju zacrtanog opšteg cilja, a čojstvo se ne uči, niti stiče, sa njim se čovjek jednostavno rađa i njime svaki pojedinac od samog sebe štite sve oko sebe.
Junaštvo u Borcu se, decenijama, mjerilo ličnim interesima i uzimanjem uzalud imena velikana Borca u odbranu tog istog. Čojstvo je misaona imenica na banjalučkom Gradskom stadionu.
Klub svijetle tradicije kroz istoriju traje 91 godinu, u njemu se, nekada, i neistomišljenici sarađivali i radili u opštem interesu, mirili sujete za dobrobit kluba. Danas imamo primjer da je trener koji je najzaslužiniji za četvrtu titulu u Prvoj ligi Republike Srpske Vule Trivunović izostavljen iz slavljeničke ceremonije pred utakmicu sa Rudar Prijedorom.
Iako je najmlađi trener u istoriji velikana sa Trga Republike Srpske sjedio u srijedu veče na tribinama Gradskog stadiona niko, ama baš niko, od nekadašnjih saradnika i pretpostavljenih nije ga pozao da siđe na teren i primi zasluženu medalju, zagrli šampionski pehar i fotografiše se za istoriju.
Ovako ostaće zavijek zabilježen detalj u Borčevoj slavljeničkoj sezoni gorkog utiska i oporog ukusa patološkog egoizma što se ne pamti u istoriji velikana koji po manirima sve manje podsjeća na klub svijetle i bogate tradicije koga je u većini godina i decenija trajanja karakterisao gospodluk.
Vule Trivunović, kao bivši omladinac, prvotimac, kapiten i trofejni trener (u jednoj sezoni osvojio dva trofeja, titulu i Kup Grada Banjaluka) FK Borac ovo nije zaslužio, a najmanje to da neko ko je „od juče u klubu“ devalvira sve ono što je dijete Borca postiglo i doživjelo u dresu i na klupi današnjeg velikog malenca ili malog velikana!
Nisu velike riječi za male ljude, niti su prosječni glumci za veliku scenu. Vule Trivunović ne pripada ni jednima ni drugima.
Vrijeme će pokazati. Ono je najbolji svjedok!
I na kraju glasno i jasno pitanje: gospodo iz Borca zbog čega na slavljeničkoj slici nema Vuleta Trivunovića i ko to ima pravo da falsifikuje istinu u klubu?
