Niko, ali baš niko sa srpske strane nije nikad negirao zločine nad druga dva naroda u BiH. Isto tako, ne možemo tolerisati da već više od 20 godina imamo negiranje, omalovažavanje, ismijavanje, neprocesuiranje… srpskih žrtava iz proteklog rata, pa čak i onih iz Drugog svjetskog rata.

Piše: Boris Radaković

Što se tiče zahtjeva za izgradnjom spomenika u Prijedoru za 102 djece („96 djece bošnjačke, četvero hrvatske i dvoje srpske“) niko nije ni protiv toga. Šta više, od strane grada Prijedora ponuđene su dvije lokacije za spomenik. Međutim, bošnjačka udruženja i NVO aktivisti to kategorički odbijaju insistirajući samo na lokaciji u centru grada.

Upitajmo se, da li je to iskrena namjera ili pak želja za stigmatizacijom Prijedora? Da li ta namjera, možda za neki dugoročan cilj, ima da potisne sjećanje na žrtve iz Drugog svjetskog rata? Jer, gdje je spomenik za desetine hiljada srpske djece, u npr. Zagrebu, Sarajevu, Banjoj Luci, Prijedoru, Beogradu, itd.? Ta djeca su ubijena u genocidu u NDH tokom Drugog svjetskog rata! Taj genocid sproveli su pripadnici hrvatskog i bošnjačkog naroda! Pitamo i sebe i sve druge, jesu li pripadnici hrvatskog i bošnjačkog naroda prošli katarzu? Jesu li ikada njihovi politički predstavnici kleknuli pred srpskim žrtvama i zamolili za oprost?

Ako želimo da BiH bude država svih njenih građana, Sarajevo kao glavni grad treba da bude primjer i oko obilježavanja svih žrtava. Zato bi trebali očekivati da u Sarajevu u centru grada bude i spomenik za srpske žrtve ovog grada. U Sarajevu su stradala i srpska djeca. Umjesto spomenika često čujemo kako se srpske žrtve nazivaju agresorskim, kvislinškim, četničkim, itd. Šta više, porodice srpskih žrtava ne smiju ni položiti cvijeće i zapaliti svijeće na mjestima na kojima su stradali Srbi Sarajeva…

Krst razdora

Sjetimo se samo inicijative za izgradnju spomen krsta na jednom brdu iznad Sarajeva. To brdo je na teritoriji Republike Srpske. Sarajevska javnost, mediji, političari, itd., digli su ogromnu medijsku i političku hajku na tu zamisao srpske strane. Mnogi su išli čak dotle, da su se zaklinjali kako će takav jedan spomenik srušiti, slavljeni kao heroji od svojih sugrađana.

Štaviše, u očaju neorganizacije i neorganizovanom očajanju, dio organizacija je na Zlatištu postavio gotovo sramotan improvizovani krst od dvije betonske bandere, koji je ekspresno oštećen, uz hvaljenje po medijima i društvenim mrežama.

Dakle, Srbi ne smiju da podignu spomenik svojim žrtvama kakav žele ni na teritoriji Republike Srpske. Sa druge strane, odbijaju se dvije lokacije za spomenik u Prijedoru, uz ultimativan zahtjev za samim centrom grada. Taj ultimatum vjerno prati priča o čovječnosti, ljudskim pravima, moralu, i slično. Kao odgovor na ovo mogu da posluže riječi njemačkog filizofa Karla Šmita: „Ko kaže čovještvo, taj hoće da obmane“.

Sve ih se tiče, osim činjenica

E sad, što se tiče direktno priče koju forsiraju grupe, pokreti i udruženja, okupljeni oko inicijative “Jer me se tiče”:

  1. Iako je sud u Hagu presudio da nije bilo genocida u Prijedoru, oni i dalje govore o genocidu. Eksperti suda u Hagu zaključuju u vezi optužbe protiv Karadžića npr. po pitanju Trnopolja da „ne postoje dokazi da je Karadžić naredio stvaranje logora…“.

2.Pored bijelih zastava koje su bile predviđene za sve stanovnike Prijedora, oni spominju i “bijele trake“ kao jedno od oruđa genocida, kao marker ljudi predviđenih za istrebljeljenje. Za svoje tvrdnje nemaju ni jedan dokaz. Strane novinarske ekipe koje su posjetile Prijedor 1992. godine, snimile situaciju u gradu i napravile izvještaje za svjetske TV kuće i časopise, nisu zabilježile ni vizuelne ni narativne dokaze o „bijelim trakama“.

  1. Aktivisti grupa i organizacija iz “Jer me se tiče” u svojim javnim nastupima navode da su 1992. godine, u Prijedoru došli na vlast fašisti, nacisti, i slično. To znaju često reći i za današnje stanje. Ovo možda govori o njihovoj ostrašćenosti, zlonamjernosti pa i srbofobiji. Jer, ljudi koji su bili vlast u Prijedoru 1992. godine, kao i u ostalim mjestima u BiH, uglavnom su prije uvođenja višestranačkog sistema bili članovi Komunističke partije. Zar je Komunistička partija njegovala fašizam i nacizam u svojim redovima? Da li su uopšte postojali uslovi 1992. godine u BiH, za jedan sistem kao što je fašistički? Fašizam podrazumijeva saradnju sa krupnim privatnim kapitalom. Da li je u prvoj polovini 1992. postoja krupni privatni kapital u BiH? Fašizam podrazumjeva i jednopartijski sistem. Da li je takav sistem postojao u BiH 1992. godine? Nacizam podrazumijeva postojanje rasnih zakona. Da li su vlasti Prijedora 1992. godine imali rasne zakone?
  2. Neki od članova “Jer me se tiče” napravili su spisak sa 1000 imena Srba iz Prijedora, koji su tobože učestvovali u genocidu, i kojima treba suditi, što govori o njihovoj namjeri da cijeli jedan narod proglase genocidnim, jer zaboga toliko nije osuđeno ni nacista za jedan zločin, ili pak ustaša.
  3. “Jer me se tiče” tj, neki njeni ljudi redovno prave paralele između nacista iz Drugog rata, sa srpskom vojskom i rukovodstvom iz Odbrambeno-otadžbinskog rata.
  4. Pojedini aktivisti “Jer me se tiče” u svojim javnim nastupima nazivaju muslimansko-hrvatske ekstremiste, koji su napali Prijedor 1992, oslobodiocima i herojima, što govori da oni stoje na bošnjačkoj nacionalnoj polititci i propagandi, što je njihovo legitimno pravo, ali je i naše pravo da ne pristanemo na njihovu propagandu.
  5. Neke organizacije iz „Jer me se tiče“ za sebe tvrde da su antifašisti i da njeguju tekovine NOB-a. Relativno skoro su izašli i sa inicijativom o podizanju spomenika nekim narodnim herojima komunističkog pokreta iz Drugog rata. Nije im na pamet palo da traže i spomenik za stradalu djecu Potkozarja i ostale srpske žrtve u NDH iz Prijedora i okoline. Zašto? Pretpostavljamo da je to zbog ideologije „bratstva i jedinstva“ koju vještačkim putem nastoje da očuvaju. Neće da vrijeđaju našu „braću“ (mislim samo na Hrvate i muslimane-Bošnjake u redovima vojnih formacija NDH, ne na cijele narode jer ne postoje genocidni narodi) koja potamaniše Srbe npr. na Urijama (Prijedor), Palančištu (kraj Prijedora) i drugim selima prijedorske okoline.
  6. Aktivisti nevladinih organizacija iz „Jer me se tiče“ za sebe tvrde da su borci za ljudska prava, jednakost, poštovanje različitosti, za borbu protiv mržnje, i slično. Kada je 20. jula 2014. godine u Kozarcu sahranjivano 283 bošnjačke i 1 hrvatska žrtva, Husein ef. Kavazović pred okupljenim narodom između ostaloga je rekao: „To zlo začeto je u lažnoj svetosavskoj duhovnosti i uzgajano na poljima mržnje“. Niko od predstavnika „Jer me se tiče“ nije se ogradio od ovih riječi, niti je iskazao protest na očit govor mržnje. Drugim riječima, ćutanje je znak odobravanja. Nazvavši svetosavlje „lažnom duhovnošću“, Kavazović je uvrijedio čitav srpski narod. Ovim je cijeli jedan narod optužen za zločin, a znamo da nema zločinačkih naroda.
  7. Na dan sahrane žrtava u Kozarcu te 2014. godine, došlo je do jednog incidenta koji je mogao imati ozbiljne posljedice. U koloni auta i autobusa kojima su porodice i sunarodnici dolazili na sahranu, jedan od policajaca koji je obezbjeđivao cijeli skup pokušao je da zaustavi jedan automobil koji je načinio saobraćajni prekršaj. To je izazavalo jednu poveću grupu ljudi iz kolone koji su izašli iz automobila. Počeli su da vrijeđaju policajca na nacionalnoj osnovi, a pokušali su i fizički da ga napadnu. Teže posljedice izbjegnute su prisebnošću policajca i nekih pojedinaca iz kolone. Kao ni u slučaju Kavazovićevih riječi, ni ovaj incident nije osuđen od aktivista „Jer me se tiče“.

Kopi-ket Pere Lukovića i čista laž iz Katara

  1. Pojedini aktivisti „Jer me se tiče“ i to njeni istaknuti članovi, spremni su i da se služe neprovjerenim informacijama kako bi izazvali što veću pažnju javnosti za svoje aktivnosti. Tako npr. izvijesni novinar Dragan Bursać u svom tekstu „Djecu im prijedorsku ne mogu oprostiti“, koji je objavljen 31. maja ove godine na sajtu Al Džazire Balkans donosi citat navodne objave pročitane na Radiju Prijedor 31. maja 1992. godine:

“Građani srpske nacionalnosti, pridružite se svojoj vojsci i policiji u potjeri za ovim ekstremistima. Ostali građani, muslimanske i hrvatske nacionalnosti, moraju na svoje kuće i stanove izvjesiti bijele zastave i na ruke staviti bijele trake. U protivnom, snosiće teške posljedice”.

Kao što ne postoji dokaza za bijele trake kao sredstvo genocida, tako ne postoji ni dokaz za ovu objavu. Na Radiju Prijedor zaista je puštena objava ali ne ovakvog sadržaja. Tu objavu možete čuti ovdje:

Na osnovu ovog audio zapisa vidimo da tekst objave ne odgovara onom koji citira Bursać. Nigdje se ne spominju bijele trake. Takođe, Bursać u svom tekstu ne navodi izvor za citat koji koristi. Postavlja se pitanje zašto?

A to su glupa pitanja. Svi znamo zašto.

Smatramo da se nakon svega pobrojanog jednoj ovakvoj inicijativi ne može pokloniti povjerenje. Njeni aktivisti jedno govore i za jedno se deklarativno zalažu. Kad su konkretna djela u pitanju rade skroz suprotno. Još više nas zabrinjava ćutanje i nereagovanje vlasti u Prijedoru i akademske zajednice Republike Srpske na ovakve stvari. Dok se propaganda o bijelim trakama širi po cijelom svijetu, naši gradski oci i akademci zabijaju glavu u pijesak.

Takav odnos prema ovom problemu mogao bi nas skupo koštati.

Frontal