Prema odluci Arbitražnog suda Slovenija nije dobila izlaz u međunarodne vode, ali je dobila veliku većinu Piranskog zaliva, dok je kopnena granica Slovenije i Hrvatske većinom nesporna.
“Indeks” javlja da ovom presudom Slovenija dobija tri četvrtine Piranskog zaliva.
Arbitražni sud za granični spor Hrvatske i Slovenije donio je odluku da velika većina Piranskog zaliva pripada Sloveniji. Ranije je objavljeno da granica u Istri slijedi reku Dragonju i završava na sredini kanala Sv. Odorika.
Čitanje odluke Arbitražnog suda počelo je spornim mjestima na sjevernoj hrvatsko-slovenskoj granici.
Predsednik Suda Žilber Gijom je rekao da linija razgraničenja treba da spoji kraj kopnene granice na ušću rijeke Dragonje do tačke na kraju Piranskog zaliva koji je trostruko na većoj udaljenosti od Rta Madona.
Ovo rješenje je na tragu sporazuma Drnovšek-Račan iz 2001. od kojega je bivši hrvatski premijer odustao jer nije imao podršku u Saboru.
Tim sporazumom je bilo predviđeno da Slovenija dobije oko tri četvrtine Piranskog zaliva i preko posebnog koridora kontakt s otvorenim morem, s tim što bi Hrvatska u jednom trouglu zadržala morsku granicu s Italijom. Koridor bi bio dio međunarodnog mora i nijedna država u njemu ne bi imala suverena prava.
Čitanje presude predviđeno je do 16.00 a počelo je navođenjem dijelova i načela arbitražnog sporazuma Hrvatske i Slovenije sklopljenog 2009. godine.
Čitanju odluke u sudnici prisustvuje šef slovenačke diplomatije Karl Erjavec dok predstavnici Hrvatske nisu prisutni, u skladu sa odlukom Hrvatskog sabora iz jula 2015. o povlačenju iz arbitraže zbog “teške povrede arbitražnog postupka”.
Hrvatski sabor je tada Sloveniji predložio da počnu pregovori o alternativnom rješavanju spora, pošto je ocijenjeno da je arbitražni proces nepovratno kompromitovan kada je otkriveno da su se slovenački predstavnik u arbitražnom sudu Јernej Sekolec i službenica slovenačkog Ministarstva spoljnih poslova Simona Drenik dogovarali o iznošenju slovenačkih argumenata i lobiranju kod drugih arbitražnih sudija.
I Sekolec i Drenik su se poslije toga povukli a Hrvatska je izašla iz arbitraže pozivajući se na član 60. Bečke konvencije koji dopušta razvrgnuće sporazuma u slučaju njegove “teške povrede”.
Hrvatska vlast i opozicija uoči objavljivanja odluke bili su jedinstveni u stavu da je arbitražni sporazum za Hrvatsku “mrtvo slovo na papiru” i da na miran i trezven način treba tražiti drugi način rješavanja teritorijalnog spora u vezi sa morskom granicom.
Slovenija je, s druge strane, saopštila da se odluka arbitražnog suda o graničnom sporu mora poštovati.
Za razliku od kopnenih, granice na moru između jugoslovenskih republika nisu bile određene, pa je to poslije osamostaljenja bio glavni problem u odnosima Slovenije i Hrvatske.
Za Ljubljanu je u tom sporu ključno pitanje granica u Piranskom zalivu i mogućnost direktnog kontakta Slovenije s otvorenim morem.
