Predanje o monarhistima i komunistima kod nas, jednako kao i o zločinima hrvatskih ustaša, počinje gotovo obavezno govornikovim porodičnim prilikama.
Mog su djeda odveli u Jasenovac, babu su mi maljem u glavu na Jadovnu, preklaše mi strica u Drakuliću, istrijebiše mi svo pleme u Prebilovcima…
Time izlagač istovremeno želi pokazati svoju ličnu i dugogodišnju upućenost u te istorijske događaje, odnosno naglasiti publici da bude oprezna u slučaju neslaganja sa njegovim stavovima, jer na izgovoreno može vrlo emotivno i necivilizovano reagovati.
Ovo potonje je psihologija, ovo prvo je sistem.
SISTEM LAŽI
Branilo se i kažnjavalo za priču o tome. Poslije Drugog svjetskog rata stvoreni sistem je streljanjem, zatvorom i drugim pitomim metodama; falsifikovao čitavu istoriju tog globalnog sukoba kod nas. Rođeni nakon 1945. godine nemaju blage veze šta se stvarno dešavalo. Čak ni danas. Ili danas još i manje.
Uz silne Priče o Titu pod pionirskom kapom, Priloga za biografiju Josipa Broza pod ma(h)ramom socijalističke omladine, komunistički sistem je izbrisao sve tragove istorijskih činjenica, koje ih nijesu predstavljale onako kako su svim samoupravnim proleterima servirane kroz „partizanske filmove“.
Korijenito i svirepo su udarali na rojalističke neistomišljenike do te mjere, da je nastala izreka kako je neko: „Otišao 1945. u četnike“. To, ako ima toliko mladih da ne razumiju naslov, znači da se neko, uz tajming, debelo zeznuo u izboru škole, političke partije, zanimanja, društva, stavova; ako je htio ganjati karijeru i bogatstvo. Uzalud mu trud čitači, dukati se drugom žute.
Ustaše su bile bolji izbor čak i tada.
MLADIĆEVI PARTIZANI OPET OKO SREBRENICE
Imam (ne)sreću da mi ni jedan đed nije bio u četnicima. To, ako se ne računa ovaj po majčinoj strani. Zarobljen na granici u današnjoj Sloveniji, odmah po početku rata, četiri godine je bio rob Nijemcima. Prije da je bio Jugoslovenska vojska u emigraciji. Najviše četnik-gastarbajter. Fraj calen. Ovaj sa ćaćine strane se oko Srebrenice smucao sa nekakvim srpskim ustanicima, za koje smo učili da su bili partizani.
Ništa, daklem, od dualističke patetike. Porodično stablo, za razliku od većine govornika sa početka priče, pominjem upravo kako bih naglasio da nemam blage veze o tom dijelu naše povijesti. Baba mi je pred smrt ispripovjedila da se zabavljala sa nekim četničkim vojvodom, Danilom Šarabom, ali to što su nju zbajbočili dok ga poslije rata nijesu našli i ubili, te joj ga dovukli pred zatvor, valjda trebam računati u plus. Ne bi me ni bilo da je ostao živ.
Četnikom sam se počeo osjećati tek 1991. godine. Pasivno. Kroz djelovanje medijsko-propagandističke novopavelićke struje iz Zagreba i Sarajeva. Tako su me oni zvali, a ja se ljutio. I ne samo ja.
To, da su četnici nešto baš lošiji od partizana po vaskoliko čovječanstvo, osim mene su imali usađeno i mnogi drugi Srbi. Recimo Ratko Mladić. VRS čitav rat nije za znamenje imala dvoglavog orla, već samo trobojku u krugu. Namjerno, da mu uz „kokardu“ niko vojsku ne bi zvao četnicima…
BORBA DO POSLJEDNJEG UNUKA
Tragikomično i presimbolično, poslije rata ustavni sudovi okupacionih vojski u Sarajevu i Banjoj Luci, našli su da ta Mladićeva trobojka nije uvredljiva za druga dva konstitutivna naroda Dejtonske Doline Plača. A Bože pravde i dvoglavac sa 4S jeste… Osim što nije jasno zašto sad trobojka nije zastava te „države BiH“, jer je najstarije i danas „zakonito“ državno znamenje nakon 1992. godine, tu je valjda trebalo konačno staviti tačku i na srpske podjele?
No, unuci partizana i četnika se još jalovo glože. I danas, kada je jasno da su i jedni i drugi bili srpski pobunjenici protiv vlasti Nezavisne Države Hrvatske. Nakon početnih vojnih uspjeha, sukobili su se oko načina dalje borbe. Komunističko vođstvo je otvoreno išlo na što veće žrtve srpskog civilnog stanovništva, što je pogodovalo rastu njihovog pokreta, a četnici za očuvanje demografije i čekanje da saveznici pobijede Nijemce.
U SFR Jugoslaviji, a i danas, zamijerano im je da su četnici, posebno na lokalu, sklapali sporazume sa Nijemcima, Italijanima i hrvatskim ustašama. To znamo, jer nas je školstvo Tito-Kardelj-Šuvar osovine, takvim podacima zatrpavalo.
Danas, kada nesumnjivo znamo da su takve sporazume sklapali i partizani, čak na najvišem nivou i isključivo da bi se uspješnije borili protiv četnika, zašto se dopušta medijsko divljanje kada se potomci i poštovaoci skupe da podignu spomenik nekom kao Lazar Tešanović?
OTKUD JA U ČETNICIMA?
U četnike sam otišao i prije no što sam skinuo uniformu VRS i odložio M-53 koji sam dužio na pješadijskoj obuci. Sa sve kokardom. U četnike vam se poslije Otadžbinskog rata odlazilo, pogotovo ako vas je generacijski bolila briga za sukob četnika i partizana, prosto nijeste htjeli među ustaše. Ako nećete s ustašama, odmah ste četnik. I tako sam ja otišao u četnike.
Pratim ustaše i njihove domaće sluge već evo decenijama. Pogotovo jer su samo ustaše imale pare da vam daju da nešto pišete, štampate, snimite, emitujete, da budete mladi i družite se, obrazujete u inozemstvu, putujete… Najviše valjda ovo sve pišem jer sam 01.07.2017. bio na Jadovnu, pa nijesam stigao ni da primjetim harangu oko vojvode Tešanovića, a gložio sam se usput kao partizanski unuk sa jednim zagriženim četničkim. Ali to je sve krajnje povezano. Kao dan i noć.
Vijest o skupu povodom sjećanja na to što su prije 76. godina radile ustaše na Jadovnu ne objavi niko u Hrvatskoj i bezmalo niko u Efbihu, ali zato listom objave da je skandal jer je Tešanović pobogu četnik i progonio je „antifašiste“. Možda se omaklo u Tamnom vilajetu i njegovim medijima u Srpskoj, da je neko pustio agencijsku vijest za Jadovno 2017. od saopštenja iz kabineta Predsjedavajućeg BiH. Sutra ćete vidjeti kako kod istih za Potočare 2017. neće biti izostanaka sa časova…
ZAPJEVAJ NAM MIĆO PETROVIĆU…
Nadalje, ustaše i njihovi slugani i sluškinje, koji pod krinkom ljudskih prava laprdaju o antifašizmu; nemaju nikakav problem što veličaju lik i djelo Josipa Broza Tita. Čovjeka koji je sklapao sporazume sa nacistima, fašistima i ustašama. Poslije rata bio veliki poštovalac ljudskih prava oličenih u Golom otoku i sakrivanju ustaškog genocida, te najtješnjim prijateljskim vezama sa Kim Il Sungom. U Sjevernoj Koreji su mu priređivani tako grandiozni sletovi, da je Dan mladosti u poređenju ličio na priredbu hora sastavljenog od djece iz vrtića. Zašto onda ustaški mediji danas pišu tako grozno o Kim Džong Unu, kad je njegov deda bio partizan, a ne četnik iz Južne Koreje?
No, ja evo kao samodeklarisani četnik u ovim okolnostima, nikako ne mogu da dopustim da se ustaše i ovog jula presvlače u partizane. Kakvi god da su bili partizani, do 1944. su 90 odsto bili Srbi i sa četnicima im je zajedničko što su zajedno krenuli protiv ustaša i nijesu pravili koncentracione logore. Dakle nijesu ustaše – već su naši! Znate ono sa početka – moj deda bio među njima, borio se protiv Pavelića? Znam to barem sigurno. Ako je ko koga ubijao u međusobnim obračunima, ubijali su Srbi Srbe.
I, tako. Ja sam se sad konačno pomirio sa sobom i sa svojim precima, koji su mi oba došli na zakletvu i navijali cijeli rat da Vojska Republike Srpske razbije njuške ustašama. Ovaj što nije slavio slavu počeo je. Ovaj što se bojao pričati protiv partizana prestao je i rekao mi da su ga zarobili Slovenci, klasići iz spavaonice, a ne Nijemci.
Zato ponavljam: Ako je ko koga ubijao u obračunima partizana i četnika, ubijali su Srbi Srbe. I tu tačka!
