Od početka 90-ih i prije nego što je počeo rat u BiH počeli su dolaziti mudžahedini, i to na poziv samog Izetbegovića. U februaru1992. više od 100 mudžahedina dobiva državljanstvo BiH
Miroslav Tuđman u velikom intervjuu za zagrebački Јutarnji list kaže da je ovo što se sada dešava po Evropi dešavalo i u BiH devedesetih godina.
“Bio je to začetak današnjeg islamskog terorizma. Počinjeno je čak pedesetak ritualnih odsijecanja glava. Brigade Armije BiH koje su nosile naziv “muslimanske“ imale su arapske oznake, išli su u bitke s pokličem Alahu ekber, a bile su sastavljene od domaćih muslimana, ali aktivnih vjernika. Fikret Abdić tvrdi da je uslov da bihaćki Peti korpus dobije veću pomoć bio da primi u svoj sastav mudžahedine. On je to odbio. I neki zapovjednici Armije BiH nisu bili zadovoljni s mudžahedinima jer su oni napadali i muslimane koji nisu bili dovoljno radikalni, ali nisu se usudili ići protiv politike Alije Izetbegovića.
Tuđman ističe da je uoči potpisivanja Daytonskog sporazuma Izetbegović mudžahedinima garantovao da neće biti protjerani iz BiH. Činjenica je, kaže, da su dvojica od onih 18 koji su srušili Svjetski trgovinski centar u Njujorku imali iskustvo iz borbi u BiH.
Zbog toga je četiri sedmice nakon terorističkon nadpada u Njujorku, Alija Izetbegović morao dati ostavku”, dodaje Tuđman.
Na pitanje kako je na takvu Izetbegovićevu politiku gledao tadašnji turski predsjednik Demirel, koji je bio u izvrsnim odnosima s Franjom Tuđmanom, Miroslav Tuđman odgovara:
“Demirel je bio posrednik u smirivanju hrvatsko-muslimanskih sukoba, ali on je pripadao turskoj sekularnoj opciji. Paradoksalno je ali istinito da je Demirel davao punu podršku hrvatskoj politici. Izetbegović je daleko veću podršku dobijao od Irana i Saudijske Arabije. Uslov za njihovu finansijsku pomoć bio je dolazak i prihvaćanje mudžahedina”.
Tuđman ističe da Turska već nekoliko decenija želi ući u EU, a Evropa to koči što je u mnogome, kako kaže, determiniralo promjene u turskoj politici.
“Utjecalo je i Arapsko proljeće u kojem su urušene stabilne bliskoistočne autokracije. Na Bliskom istoku je vjerski faktor postao presudan. Istovremeno, Iran na svoj način postaje ono što je nekada bila Turska. To su sve procesi koje Alija Izetbegović nije bio u stanju akceptirati. Međutim, promjene u Turskoj sve više jačaju vezanost aktuelne bošnjačke službene politike uz Erdogana i veličanje njegove politike”.
Iako je, kako kaže, Alija Izetbegović akceptirao razvoj događaja u Turskoj kada je rekao da BiH ostavlja u amanet Erdoganu, ali samo zato što je muslimanskom korpusu u BiH Osmansko Carstvo ishodište i temelj identiteta u kojem su, kako oni misle, multikulturalnost i multikonfesionalnost bili najbolje riješeni.
“Izetbegović i muslimanska inteligencija govore da se genocid nad muslimanima provodi već stoljećima, od 1878. kada je Turska napustila Bosnu i Hercegovinu. O genocidu nad muslimanima oni govore i prije početka rata devedesetih. Tako je stvarana pozicija Muslimana kao žrtve koja po definiciji mora biti u pravu, te predodžba da su zahtjevi žrtve uvijek legitimni i demokratski. Usput, Izetbegović je u razgovorima s hrvatskim vođstvom devedesetih tražio da se bosanski Srbi uopšte ne priznaju kao partneri u pregovorima jer su agresori. Ne može se cijeli narod proglasiti neprihvatljivim. Neprihvatljiv može biti režim, a na cijeli narod.”, rekao je Tuđman.
