Jedna stvar je zanimljiva u vezi našeg sagovornika: Kroz filmsku karijeru uvijek ga je pratilo to da je dobijao uloge u kojima je morao nositi uniformu.
Ironijom sudbine, tokom rata je prekomandovan u zgradu prijedorskog pozorišta. U filmu ga često prekomanduju u uniformu. Neprijatelj, Sveti Georgije ubiva aždahu, Turneja, Čizmaši… I u seriji Dugo toplo ljeto pukovnik je JNA, u Top je bio vreo igra muslimanskog paravojnika.
Ova jesen nagovještava zanimljivu ponudu domaćeg serijskog programa, pa smo sa popularnim Piksijem napravili kratak intervju. Nakon uloge srpskog konzula u sagi o putu fudbalera u Montevideo, nastavlja se saradnja sa Draganom Bjelogrlićem u istorijskom trileru Senke nad Balkanom.
– Zanimljivo je da je i taj moj lik vojnik, Srbin iz Krajine koji je iz austrougarske vojske pobjegao u Srbiju, u buretu prešao Savu, ali to se saznaje iz priče, o tome kako je upoznao Caneta, kog igra Bjelogrlić. Igram vlasnika kafane u koju navraćaju svi policijski inspektori, Bjelogrlić je htio da ga ja igram, zbog našeg mentaliteta i karaktera, imao je povjerenja u mene da dam taj neki miris čovjeka odavde. Još na kastingu je rekao da sam unaprijed dobio ulogu i da sam tu samo da me pozdravi.
Još od Montevidea, a i kasnije iz jednog TV filma o oslobođenju Beograda, u kome smo igrali ja i Nikolina (Đorđević). Zapazio je taj odnos prema radu glumaca odavde, koji je drugačiji, mi nekako više grizemo, i dolazimo spremni, i borimo se, jer je rijetka prilika da se pokažemo na filmu.
On je imao želju da uključi dosta naših glumaca, ali mi onda kaže: “Čovječe, koga god nazovem i tražim, on nešto igra tamo. Vi igrate više nego u Beogradu”. Rekao sam: “Ti moraš da razumiješ da je nama pozorište sve”. On traži Ljubu Savanovića, traži Borisa Šaviju, a oni imaju premijeru sutradan. Nikolinu Jelisavac, isto tako.
OSIM TE SERIJE, TU JE I MESO, KOJE JE SNIMANO U BANJOJ LUCI DOMAĆIM SNAGAMA. KAKO JE PROTEKLO?
Imao sam priliku da čitam cijeli scenario koji je pisao Nikola Pejaković, i odličan je, a to kako je rađeno i kako je napravljen plan snimanja, odavno nisam bio na nekom profesionalnijem snimanju. Da je sve tako opušteno, i organizovano, i da reditelj zna šta hoće… I ljudi koji su došli iz Srbije da rade ton i svjetlo su bili zadovoljni, i Vuk Kostić je rekao da mu je to jedno od najprijatnijih snimanja.
KAKVA SU OČEKIVANJA?
Baš se radujemo i očekujemo dobru priču, a dokaz da je dobro je da je su to i iz Srbije prepoznali i na konkursu su dobijene pare za postprodukciju. Tu u komisiji su sjedili ozbiljni ljudi, i ne vjerujem da su iz nekog posebnog sentimenta prema Srpskoj odriješili kesu, već što su prepoznali kvalitet. Vjerujem da će kad krene prikazivanje da će to biti onako sa obrazom Republici Srpskoj, da pokažemo da smo napravili nešto kvalitetno.
KAKO SE OSJEĆAŠ SADA KAO UMJETNIČKI DIREKTOR NPRS?
Ja sam po tom pitanju iskren – nimalo prijatno. Treća godina je kako sam na toj poziciji, neke stvari su dobre, neke nisu, koliko sam se ja tu snašao znaćemo kad istekne mandat, podvučemo crtu pa vidimo šta smo za to vrijeme uradili, kakav je bio repertoar, gdje smo bili na festivalima, šta smo osvojili od nagrada, koliko smo publike imali… Nisam presrećan tim dijelom i nekako mislim da mi to nije trebalo u životu.
ZAŠTO?
Pa meni je jako stalo do pozorišta, i kad ti je stalo, onda se troše i živci i energija. Jer mene nerviraju i packe na zidu, pa se svađam sa hausmajstorom, a moje je da brinem o repertoaru i ansamblu. I sreća pa su u ansamblu odlični glumci, daroviti ljudi koji žele da rade i koji su mi mnogo pomogli. Ali kad pogledam odnos države prema pozorištu i kulturi uopšte, to je jedno veliko razočarenje. Ja tu ranije mnoge stvari nisam ni znao, najsretniji sam bio dole na sceni, nisam se ni penjao na gornji sprat pozorišta, sem u bife. A tek za ove tri godine kad sam ušao u to, i kad sam počeo da idem na sastanke po ministarstvima, ti tek onda vidiš u kakvom smo ćorsokaku, i kakvo je to jedno rvanje sa mečkom. Najsretniji sam bio kad sam samo igrao, ali preduraće se i to, pa ćemo vidjeti šta posle.
