Nenad i Milena Đurić već 25 godina žive u mraku i tišini. Bez struje i na rubu egzistecije odsječeni od ostatka na sela, kažu da zaslužuju da im opština pomognu, jer je Nenad otac poginulog borca.
Spremni su Đurići i da se odsele iz kuće, ako bi im opština obezbjedila stan, kada već stuju ne mogu. Priča Nenad, da stalno odlazi do opštine, ali da ga stalno ignorišu.
“Pet šest puta sam navraćao kod načelnika, samo kaže nema ga. Ili je sjednica ili je izašao i tako. Sve sam obišao, išao u elektro, išao u Boračku, išao u Banjaluku i ništa od toga”, kaže Nenad Đurić.
I naša ekipa je pokušala doći do načelnika, ali nam se nije javljao na pozive. Đurići preživljavaju od stoke koju mjenjaju za ono što im treba.
“Bez struje je Bože sačuvaj, ne možemo ostaviti kada se prikolje nešto, pokvari se meso”, kaže Milena Đurić.
Nenad Đurić se pita da li je njegov 21-godišnji sin dao život da se danas nakon 25 godina njega niko ne može sjetiti. Desi se da on i Milena gledaju prema gradu sa nadom da će ih neko posjetiti.
Đurići su potpuno odsječeni od ostattka sela. Nit im ko dolazi, niti kuda idu. Zimi im je, kažu, najgore, kada snijeg zapada, nikuda ne izlaze.
Đurići kažu da im nije problem što nemaju puta i što su im komšije divlje životinje. Životna želja im je, poručuju, da i u njihovom domu zasija sijalica.
