Zašto? Zato što takvog lika na strani neprijateljskoj ka Srbima nije ni bilo. Niti ga ima danas. Ima zato nepoštenja i otimanja simbola.
nedelja, januar 21, 2018 / 14:16
Kao što su zlatni ljiljani srpskog kralja Tvrtka Kotromanjića, logično, srpsko nacionalno obilježje, isto tako je i današnja zastava Crne Gore zastava koja pripada srpskom naslijeđu, budući da se i Nikola Petrović, posljednji crnogorski kralj – izjašnjavao kao “srpski kralj”.
Sve se to polupismenom inertnošću srpskih državnih tvorevina, polako pretvorilo u simbole koje Srbi mrze. Šta drugo i očekivati od vođa kojima je lanac apoteka ili stovarišta, restoran ili autosalon; mnogo bitniji i bogougodniji, od bavljenja poslom koji im stoji u opisu radnog mjesta.
Mnogi su primjeri otimanja naslijeđa i simbola, a jedan od njih je svakako Srđan Aleksić. Primjer da je na srpskoj strani postojao neko, ko je bio u stanju da ustane protiv zvjerske samovolje svojih sunarodnika i taj čin plati i svojim životom. Srpska je to i prepoznala, te je njen predsjednik odlikovao ovog pojedinca.
No, to u Efbihu nije dosta. Umjesto da se poklope ušima, odaju počast nehotičnom junaku ratne svakodnevice, od Srđana Aleksića se pravi simbol sasvim suprotnog značenja. To što nema Srđana sa druge strane nišana, treba da znači da za njima na hrvatskoj i muslimanskoj strani nije bilo potrebe?
Nije nego.
Svakako da je plemenito to što je pokušao i uspio Srđan Aleksić, te njegovo čojstvo i junaštvo, makar iz nehata, služi na čast čitavom srpskom narodu i Vojsci Republike Srpske čiji je bio borac. Mnogo nas je više bilo kao Aleksić, nego kao 4:1 ekipa pijanih batinaša.
Oni koji sa druge strane ne mogu imenovati ni jednog pojedinca koji je učinio isto ili slično, trebali bi da prestanu sa igranjem “Pravednika među narodima”, pošto se zna ko je u toku Drugog svjetskog rata bio na kojoj strani. Takođe prestati svojatati tuđe heroje, dok ne proizvedu bar jednog svog. Nekog ko bi, recimo, spriječio ubistvo svata u Sarajevu?
Umjesto toga – prinuđeni smo da pratimo efbihovske ljigavosti sa drugosrbijanskim prepjevom. I kad je Srbin bio dobar, to mora ispasti loše po ostatak mu plemena. Ili nesvakidašnja novomontenegrinska svojatanja Srbina, kad već pokušavaju sakriti da su vladika Njegoš, knez Danilo, te ini Petrovići, sve do Nikole; listom se izjašnjavali kao Srbi. O Osmanu Đikiću i Mehmedu Selimoviću da ni ne pričamo.
DNEVNI AVAZ + B92
Na gradskom groblju u Podgljivlju, polaganjem cveća je obeležena godišnjica od tragične smrti dvadesetsedmogodišnjeg Srđana Aleksića.
Njega su četvorica vojnika VRS 21. januara 1993. godine pretukla na gradskoj pijaci, zato što je branio svog prijatelja Bošnjaka Alena Glavovića. (Bošnjak se koristi za ime nacije, bez obzira što takva nacija nije postojala 1993. godine, pa se i Federacija BiH uspostavljena 1994. zvala Muslimansko-hrvatska Federacija BiH.)
Aleksić je sa teškim povredama prevezen u trebinjsku bolnicu, gdje je nakon šest dana provedenih u komi i preminuo.
Prema rečima Radeta Aleksića, Srđanovog oca, pre 24 godine je stradao njegov sin, ali je ostao putokaz i motiv da treba biti čovek, piše “Dnevni avaz”
“Sretan sam što sa vama mogu da podelim današnji dan kada odajemo počast ne Srđanu Aleksiću, već čoveku, čoveku za kog se svi mi moramo da borimo i da stvaramo. Lepo je doživeti, pored sve moje nedaće, da ja danas imam mnogobrojnu rodbinu i prijatelje u svetu, svakoga onoga ko je čovek i koji to poštuje. To je nešto što sam doživeo i što osećam”, kazao je Aleksić.
Kako je kazao, često ga pitaju kako podnosi to što je izgubio sinove.
“Onda se ja setim ljudi koji nisu imali nikada decu, pa onda ja kažem ja sam imao radost, imao sam veselje, a da vam ne pričam što sam doživeo ovo što smo danas ovde što odajemo počast čoveku i što smo spremni, nadam se, da Srđanovim primerom se borimo za druga, prijatelja da budemo ljudi”, rekao je Rade i ponovio da se danas odaje počast ne samo Srđanu, već i čoveku koji utro put za mladi svet da se isplati čak i poginuti za prijatelja, za dobro, za život zajednički.
“Velika je to stvar i treba je gajiti jer ništa ne možemo imati, osim zla, ako ga ne gajimo. Dobro traži i plemenitu dušu, spremnost i žrtvovanje da bi uspelo. Ja sam toliko ubeđen da Srđanov primer upravo potiče ljude da budu plemeniti što je jako važno”, istakao je Rade.
Na novinarsko pitanje kako komentariše ponovno zveckanje oružja u regionu, Rade Aleksić je rekao da je on star čovek i da ne veruje u to.
“Ja sam stariji čovek i slabo čujem pravo da vam kažem, ne verujem u to zveckanje oružjem, mislim da je više zveckanje politikom nego oružjem, barem ja tako mislim. Dva rata sam preživeo, kao dete Drugi svetski rat i ovaj poslednji kao zreo čovek, vrlo ružno i teško. Treba se svim silama boriti da ne dođe do toga”, izjavio je Rade.
Gradonačelnik Trebinja Luka Petrović rekao je da je delo Srđana Aleksića čin kojim se u opštem metežu rata izdigao iznad njega i ostao čovek.
“Gradska uprava Trebinje jedan dan u godini treba da posveti Srđanu Aleksiću koji je stradao boreći se za tuđi život i gradska uprava će biti opredeljena da se više nikada ne dešavaju sukobi da budemo ljudi mirnodopskih namera i da nam se ne dašavaju loše stvari. Mi smo spremni da svaku pozitivnu inicijativu podržimo i u tom smislu ovo sećanje će biti trajna obaveza gradske administracije”, naglasio je Petrović.
DA SE OGREBE I RIFAT RASTODER I EKIPA IZ PODGORICU
Pomenu Srđanu Aleksiću prisustvovala je i delegacija foruma Bošnjaka Crne gore, čiji je osnivač i član Rifat Rastoder rekao da su prije dolaska u Trebinje položili cvijeće i na Srđanovo drvo na Bulevaru u Podgorici koji nosi njegovo ime.
Aleksić je poginuo 21. januara 1993. godine, kada je grupa rezervista Vojske Republike Srpske, čiji je on bio pripadnik, na trebinjskoj pijaci maltretirala Alena Glavovića, Bošnjaka iz Trebinja.
Aleksić mu je pomogao, dok je nekoliko ljudi u blizini mirno posmatralo.
Četvorica vojnika su pretukli Aleksića, koji je zbog povreda pao u komu, a preminuo je nakon šest dana, 27. januara.
Jedan od četvorice Srđanovih ubica poginuo je na ratištu, a ostala trojica osuđeni su na po dvije godine i četiri mjeseca zatvora.
Glavović je preživio rat i danas živi u Švedskoj sa suprugom i dvoje djece. Zahvalan je Srđanu i svake godine posjeti njegovo grob i oca Rada Aleksića.
Srđan Aleksić je posthumno, od mnogih organizacija, ustanova, državnih institucija i organa u regionu, odlikovan sa više priznanja. Sve veći je broj ulica i drugih spomen-obilježja sa Srđanovim imenom.
“Ali bi, uvjereni smo, najvažnije bilo da Srađanova smrt i djelo, zaista, budu i opomena i uzor svim novim generacijama. Čast nam je što smo bili protagonisti očuvanja Srđanovog imena i djela i u Crnoj Gori. Neka je slava i hvala Srđanu Aleksiću”, kaže se u saopštenju Foruma Bošnjaka.
