Jedan od najbrutalnijih svetskih terorista Iljič Ramirez Sančez, poznatiji kao Karlos ili Šakal, svojom zločinačkom organizacijom rukovodio je 1982. i 1983. godine iz Beograda, a jugoslovenske vlasti, iako su sve znale, nije preduzele ništa da ga spreče u tome ili da ga barem isteraju iz zemlje.

Ilič Ramirez Sančez
Ilič Ramirez Sančez

U poverljivom izveštaju DB-a, koji su 13. oktobra 1983. prihvatili najvažniji komunistički rukovodioci SFRJ, navodi se da je dok je sedište Karlosove grupe bilo u Beogradu, kroz zemlju prošlo čak 11 transporta oružja. Od Budimpešte do Atine je išlo šest, od Damaska do Beograda i zatim u zapadnu Evropu dva transporta i tri od Bukurešta preko Beograda do zapadne Evrope. Preneseno je ukupno 50 raketa, četiri bazuke, dva raketna bacača, oko 10 poluautomatskih pušaka, 20 pištolja, sedam odbrambenih ručnih bombi, tri ofanzivne bombe, pet dimnih granata, oko 3.000 metaka, 96 električnih detonatora, 236 običnih detonatora, jedna rolna eksplozivnog upaljača i četiri toki-vokija. Prema izveštaju, DB je za transporte saznao tako što su se teroristi samo hvalili. U izveštaju se tvrdi da SFRJ nije “kompromitovana” na zapadu zbog tih transporta i da je jedini izuzetak bio kada je u Francuskoj objavljeno da su za jednu terorističku akciju korišćena kola rentirana u Ljubljani.

I pored toga što su u izveštaju DB-a detaljno popisani kontakti Karlosa Šakala sa istočnoevropskim i pojedinim bliskoistočnim bezbednosnim službama, kao i brojne zločinačke akcije, transporti oružja i način funkcionisanja organizacije, jugoslovenske vlasti nisu učinile skoro ništa da osujete ili sankcionišu teroriste.

Lice s poternice na kraju završilo na sudu u francuskoj
Lice s poternice na kraju završilo na sudu u francuskoj

Preporuku da terorista Johanes Vajnrih, najbliži saradnik Karlosa Šakala, ne bude procesuiran niti izručen zemljama koje ga traže dala je upravo Državna bezbednost.

Ovu preporuku su prihvatili komunistički rukovodioci iako su znali da je glavna baza Karlosove terorističke organizacije tokom 1982, pa sve do 5. septembra 1983. bila u Beogradu. Znali su i da je Karlosova organizacija 1974. raketom u Parizu pogodila avion JAT-a gađajući izraelski civilni avion. Takođe po preporuci DB, odustalo se od zvaničnog krivičnog gonjenja državljanke SFRJ Nede Radonjić, koja je bila označena kao pripadnik Karlosove terorističke grupe, ali njena dalja sudbina nije poznata.U izveštaju DB pominju se tri mogućnosti za Vajnriha – da mu se sudi u Jugoslaviji, da bude izručen zapadnoj Nemačkoj ili da bude vraćen u Siriju, čiji je diplomatski pasoš imao i koja je pružala pomoć Karlosovoj organizaciji.

Navodi se da za izvođenje pred naš sud ima dovoljno dokaza, ali naglašava da bi to “predstavljalo nepotreban balast”. Dodaje se da bi ime optuženog, iako bi suđenje bilo tajno, privuklo svetsku javnost, a tokom suđenja bi bile apostrofirane Sirija i druge države, što bi imalo za “implikaciju kvarenje odnosa s ovim zemljama”.

Upozorava se i da bi ako bi se saznalo da Vajnrih boravi u SFRJ, zapadna Nemačka tražila njegovo izručenje, a da bi, ako se tako postupi, došlo do oštre akcije Karlosove grupe i “snaga koje stoje iza njega”.

DB se založio za to da se Vajnrih izruči Siriji, a napisao je da je u tom pravcu već ostvario tri kontakta. Navodi se da Sirija očekuje i protivuslugu jer su njihovim angažovanjem 1982. oslobođeni radnici SFRJ kidnapovani u Iraku. DB preporučuje i da, povezano sa odlukom za Vajnriha, treba rešavati slučaj Nede Radonjić i da bi suđenje njoj za špijunažu jedino došlo u obzir ako se sudi i Karlosovom saradniku.

U odeljku izveštaja pod naslovom “Pristup Karlosove organizacije jugoslovenskoj državljanki Nedi Radonjić” opisuje se kako je nju navodno angažovao pariski advokat Žak Versež, koji je branio pripadnike Karlosove grupe. Ona je zapravo bila sekretarica advokata. Citira se i Vajnrih, koji je rekao: „Bila je više nego njegova sekretarica. Versež je izabrao Nedu da radi na materijalima moje organizacije.”

DB sumnja da je Neda došla u Beograd po uputstvima advokata i da je prenosila poruke iz Beograda od Vajnriha do Pariza advokatu Veržeu i obrnuto u dva navrata. Navodi se da je Neda “bila lojalnija prema Vajnrihu nego prema DB-u, o čemu svedoči prenošenje sadržine informativnih razgovora i pored izričite opomene da to ne čini”.

Kao zaključak cele akcije navodi se da su uočeni mnogi propusti u bezbednosti jer je Karlosova grupa operisala iz SFRJ bez nadzora.

U izveštaju se na kraju kaže i da je sam Karlos Šakal, koji je od 6. septembra 1976. bio tri dana u izolaciji u Beogradu, ponudio direktnu saradnju našoj Državnoj bezbednosti. Zatim da je ta ponuda obnovljena maja 1979, preko funkcionera službe bezbednosti palestinske organizacije Abu Dauda, te da je saradnju ponudio i Johanes Vajnrih 15. jula 1983, pre nego što je 5. septembra te godine i on stavljen u izolaciju. DB u svom izveštaju tvrdi da su sve te ponude o “legalizaciji saradnje” odbijene.

Blic