Iliotibijalni sindrom spada u sindrome prenaprezanja i manifestira se kao bol na vanjskoj strani natkoljenice koja se obično javlja tokom ili neposredno poslije trčanja. Iliotibijalna sveza predstavlja čvrstu tetivnu traku koja je široka 4 do 6 centimetara, a nalazi se s vanjske strane natkoljenice.
Vrećasto tkivo
Tetive su čvrsta tkiva koja vezuju mišiće za kosti. Iliotibijalna traka polazi s bočne strane zdjelice gdje se hvata za mišić zatezač široke fascije i m.gluteus maximus, polazi duž bočne strane natkoljenice, prelazi preko bočne strane koljena i hvata se za gornji vanjski dio tibije (kost potkoljenice).
Donji dio ITB-a prolazi preko lateralnog kondila femura. Donji dio femura (bedrene kosti) se uzglobljuje u koljenu, izbočenja na bočnim stranama donjeg dijela femura nazivaju se kondili (medijalni- unutrašnji i lateralni – vanjski). Između ITB-a i lateralnog kondila femura nalazi se bursa. Bursa je vrećasto tkivo ispunjeno tekućinom. Izgleda kao mali jastučić čija je funkcija smanjiti trenje između kosti i mekog tkiva (tetive, kože ili mišića) prilikom pokreta, te tako štiti meko tkivo (ITB) od oštećenja.
Sindrom ITB predstavlja upalu donjeg dijela ITB-a na mjestu gdje prelazi preko lateralnog kondila femura. ITB svaki put prilikom savijanja ili opružanja koljena kliže preko lateralnog kondila te pri tome može doći do iritacije i upale, kao i do upale pripadajuće burse.
Najčešći uzroci razvoja iliotibijalnog sindroma su greške koje se događaju prilikom treninga poput prevelikog intenziteta, trajanja aktivnosti ili nedovoljni periodi odmora između treninga, pretreniranost ili preforsiranost, neadekvatna obuća i sl. Sindrom se javlja prilikom učestalog savijanja i pružanja koljena, što je slučaj u aktivnostima cikličnog karaktera (hodanje, trčanje, vožnja biciklom).
Sportske aktivnosti
Čest uzrok je i varus koljena (uvrtanje koljena prema vani), do čega može doći zbog neadekvatne obuće ili neravnog terena.
Sindromi prenaprezanja najčešće se liječe neoperativno, ali je liječenje potrebno započeti što ranije. Pristup je: ublažavanje boli i kontrola upale, pospješivanje cijeljenja, kontrola daljnje aktivnosti. Program neoperativnog liječenja treba biti individualno prilagođen i sastoji se u kratkotrajnom prestanku, odnosno modifikaciji sportske aktivnosti, krioterapiji bolnog područja, primjeni nesteroidnih protuupalnih lijekova, vježbama istezanja zahvaćene grupe mišića, vježbama jačanja zahvaćene grupe mišića, djelovanju na predisponirajuće faktore (greške u treningu, anatomska odstupanja koja remete biomehaniku trčanja, podlogu, sportsku obuću i sl.).
Mjere prevencije
Kako ne bi došlo do ovog sindroma prenaprezanja, potrebno je imati adekvatan odmor između treninga ili smanjiti kilometražu, potrebno je pripremiti adekvatno koštano-zglobno-mišićni aparat za aktivnost, odnosno obaviti kvalitetno zagrijavanje te voditi računa o obući koja se nosi prilikom aktivnosti, kao i o terenu na kojemu se ta aktivnost provodi.
Krioterapija ublažava bol
Krioterapija ublažava bol smanjujući provodljivost osjetnih živaca te smanjuje upalnu reakciju snižavanjem nivoa hemijske aktivnosti i vazokonstrikcijom. Nesteroidni protuupalni lijekovi onemogućavaju da inflamatorni učinak potraje duže nego što je njegov prvi poželjni učinak na cijeljenje tkiva. Fizikalna medicina s elektroanalgezijom, ultrazvukom, dubokom oscilacijom, kratkovalnom dijadermijom definitivno ima svoju nezaobilaznu ulogu u tretiranju sindroma.
Istezanje u osnovi liječenja
Vježbe istezanja osnova su liječenja sindroma prenaprezanja, i to tzv. pasivne vježbe istezanja. Karakteristike izvođenja vježbi istezanja su tačno određen položaj za izvođenje pojedine vježbe, polagana kretnja do pojave osjeta istezanja te zadržavanje tog položaja u određenom periodu. Istezanja se preporučuju izvoditi tri puta na dan, 20–30 sekundi na svaku stranu s ponavljanjem tri puta na stranu boli, te dva puta na drugu stranu. Istezanje izvoditi naizmjenično.
