Na sajtu Centralne izborne komisije BiH, uz Izborni zakon BiH, postoji još 22 njegove izmjene, dopune i ispravke, što domaćom pameću, što nametnutim odlukama visokog predstavnika. Ali, zakon i dalje ne valja. Ni tehnički, ni suštinski.
Nije ni čudo jer se o jednom od najvažnijih propisa u BiH uvijek odlučuje u pet do 12. Pred samo raspisivanje izbora. Ako su do sada u tome i uspijevalo, sve su prilike da ovaj put neće jer nesposobnost federalnih stranaka da se dogovore, uz blagonaklonost međunarodne zajednice, nisu temelj za optimizam.
U teoriji, trebalo bi jednim potezom Hrvatima obezbijediti da se osjećaju ravnopravnim u Federaciji, a da istovremeno bošnjački lideri to ne dožive kao poraz. Upraksi, umjesto da samo primjene odluke Ustavnog suda BiH koje su na tom fonu, stvar se pretvorila u bošnjačko-hrvatski rat, koji je za sada samo politički, ali kako zaprijeti Božo Ljubić, mogao bi da preraste u ustavnu i bezbjednosnu krizu.
Ako se borba Mostara za izmjene zakona pretvorila u nastojanje Dragana Čovića da isključivo on predstavlja Hrvate, onda odgovor sarajevskih stranaka nije ništa drugo do pokušaj da one kontrolišu sve procese u FBiH. Osim toga, njihov naum da Dom naroda Federacije svedu na nivo Vijeća naroda RS nije nikakvo rješenje.
Ako se igdje u Srpskoj zloupotrebljava (inače nedefinisani) vitalni nacionalni interes, onda je to baš u Vijeću naroda. Sreća je pa u Srpskoj postoji Ustavni sud koji je to davno prozreo, ali je pitanje šta bi se dešavalo u Federaciji.
