Sara Stojanović ima samo deset godina, ali ju je sudbina natjerala da sazri prije vremena. Ona je drugačija od svojih vršnjaka. Ona već sve radi sama.

Nju nema ko ujutru da probudi za školu, da joj pripremi garderobu, da joj spremi ili upakuje doručak. Od prvog razreda skoro sve radi sama.

Saru je majka ostavila prije pet godina. Napustila je dom Stojanovića u Oslaru kod Bujanovca i preudala se. Tako danas Sara živi sa bolesnim ocem Srđanom i starom bakom Naskom u dvije sobice jedne trošne, dotrajale i nedovršene kuće na periferiji sela.

– U početku mi je baka pomagala da se obučem i obujem, da pripremim doručak, a sada sam sve to naučila, pa radim sama – priča uz blag osmjeh.

Sjećanje na majku skoro da je izblijedilo. Osim što se djetetu javila četiri-pet puta, do sada ni dinar nije dala za njeno izdržavanje, a sud ju je obavezao na mjesečni iznos od 4.000 dinara.

– Zvala me je tamo prije zimskog raspusta, kada je još bio snijeg. Pitala me je šta radim… i tako – naizgled hladno, pokušavajući da sakrije emocije, prisjeća se djevojčica, piše Blic.

Srđan vadi sudsko rješenje i pita za savjet kako da naplati dosuđena potraživanja od dojučerašnje supruge.

– Evo, vidite: nas troje živimo od penzije pokojnog oca koja iznosi 13.000 dinara mjesečno i 3.500 dinara dječjeg dodatka – kaže Srđan, i sam skrhan okrutnim uslovima života, i pokazuje posljednji ček od penzije.

Foto: R.Irić / RAS Srbija

On je radio u građevinskoj firmi, ali je kao i mnogi u vrijeme privatizacije ostao bez posla. Zbog godina, ali i zbog bolesti koja ga je u međuvremenu savladala, ne može da nađe posao. Kaže da ima hektar „pogane i posne” zemlje sedme klase, na kojoj pokušava da uzgaja malo žita i kukuruza i posadi ono što mora: krompir, luk, pasulj, kupus, paradajz, papriku… da imaju šta da jedu. Ponekad od crkavice koju dobijaju u selu kupe sir i mlijeko, ali je to baš rijetko. Sada naizmjenično svakoga dana jedu krompir, kupus i pasulj.

Sara je učenica IV razreda Osnovne škole „Vuk Stefanović Karadžić“ u Oslaru. Odličan je đak, vrijedna je. Kada nije u školi, Sara vrijeme provodi sa 80-godišnjom bakom, kojoj tako staroj treba pola sata da siđe niz dvadesetak stepenika.

– Baka i ja sve radimo – spremamo da jedemo, peremo veš, peremo sudove, čistimo, ložimo vatru, hranimo svinju… – tako sigurna u sebe nabraja Sara.

U sobi dva dotrajala ležaja, jedan njen, a drugi očev. Tu je i Sarin radni sto, u ćošku na podu gomila garderobe prekrivena plastičnom folijom, pa nekakva improvizovana polica, sa nešto posuđa i televizorom koji im je poklonio komšija.

– Kada završimo sve poslove, a ja napišem domaći zadatak i naučim sve lekcije, uveče baka, tata i ja redovno gledamo televiziju. Ja najviše volim da gledam crtane filmove – kaže Sara.

Tu je bar ostala dijete. Ona u blizini nema ni druga ni drugaricu, pa slobodno vrijeme preko dana, kada i uspije da ga pronađe, provodi uglavnom sa svojim omiljenim igračkama – dvije kuce i jednom macom. Ipak kaže da su joj najdraži trenuci kada je pored bake od koje svakoga dana, u nedostatku majke, nauči po neku novu životnu lekciju.

Sarina najveća želja – kupatilo

Sa deset godina ona je ocu prva i jedina pomoć šta god da se radi u dvorištu ili bašti iza kuće, a na pitanje šta joj nedostaje, šta bi voljela da ima, odgovara kao iz topa.

– Molila sam tatu da skupimo malo para i napravimo jedno kupatilo kao što imaju moje drugarice. Sve drugo imam – odgovori Sara, onako baš zrelo.

Srpskainfo