Kada su mi javili da se Nađa polako gasi, trčala sam do bolnice da bih je dodirnula dok je još živa – to za Blic priča Dragana Petrović, majka dvogodišnje djevojčice Nađe, koja je poslije tri mjeseca borbe preminula zbog morbila u Institutu za majku i dijete.
S obzirom na to da je Nađa bila težak pacijent, njenoj majci su u Institut dozvolili da je dva puta dnevno obilazi u intenzivnoj njezi.
U podne i u osam sati uveče.
-Kada sam došla tog 3. aprila u Institut za majku i dijete, ispred intenzivne njege sam vidjela neku gužvu, ljekare ispred njene sobe. Znala sam da se sa Nađom nešto događa. Počela sam da se tresem. Mislila sam da ću pasti u nesvjest. I bila sam u pravu. Ljekari su mene čekali. Pored njenog kreveta EKG je bio uključen, imala je dren u plućima, grudni koš joj je bio modar. Znala sam da se nešto loše dogodilo – drhtavim glasom prisjeća se Dragana.
Nekoliko sati prije posjete Nađi je stalo srce.
Ljekari su je 15 minuta reanimirali.
Zbog toga joj je i lijevo plućno krilo puklo.
Ali, nekako su je stabilizovali.
Foto: Privatna arhiva
– Nisam mogla da joj priđem, da je poljubim. Svuda je imala braunile i cijevi. Mašine su pištale, nivo kiseonika u krvi joj je bio jedva 50 odsto. Srce ju je izdavalo, ali sam se ja u dubini duše nadala da će prevazići. Kao i svaku krizu do sada. Ona je bila moj mali borac – priča Dragana.
Kada se uveče vratila kod nje, bila je malo bolje.
Mazila ju je, a strah ju je obuzimao od pomisli da bi to mogla da bude posljednje maženje.
– Tog 4. aprila kada sam došla u prvu posjetu, Nađa je bila stabilno. I dalje je bila u komi, nije reagovala na dodire, niti na bol, ali pomislila sam da je možda ipak prebrodila krizu. I nivo kiseonika joj se poboljšao. Otišla sam kući u iščekivanju druge posete. Međutim, oko šest sati zazvonio mi je telefon. Vidjela sam da me zovu sa intenzivne. Nisam smjela da se javim. Ubjeđujući sebe, ipak sam se javila. Sa duge strane bila je doktorka, koja mi je saopštila da se Nađino stanje pogoršalo – kaže Dragana.
Srce je slabilo, a ljekari su Nađi dali visoke doze adrenalina kako bi izdržala, dok njena majka ne dođe i poslednji put je poljubi.
-Trčala sam do Instituta kao luda. Kada sam došla, rekli su mi da ne moram da se presvlačim da bih ušla u intenzivnu njegu. Sa vrata sam vidjela na monitoru da ima svega 20 otkucaja u minuti. Samo je mene čekala. Uhvatila sam je za ruku dok je sestra plačući isključivala aparate na koje je bila priključena. A onda je nastao muk. Ništa se više nije čulo. I moja Nađa je otišla – tihim glasom kaže Dragana.
Foto: N. Raus / RAS Srbija
Nađa je preminula 4. aprila u 18.30 časova.
Tri dana kasnije sahranjena je u Kragujevcu, a četrdesetodnevni pomen njeni roditelji održaće 8. maja, na dan kada je trebalo da napuni tri godine.
Zbog svega što su preživjeli, Nađini roditelji osnovaće Fondaciju za liječenje djece od rijetkih imunoloških bolesti i edukaciji ljekara za rad na ECMO aparatu.
Takođe, pridružiće se tužbi, koju je grupa roditelja iz cijele Srbije podnijela Prvom osnovnom sudu u Beogradu zbog izazivanja panike protiv 43 osobe koje su protivnici vakcinacije dece.
Antivakcinaše nismrt deteta ne zaustavlja
Ni poslije ovako tragičnih slučajeva antivakcinaši nisu zaćutali. I dalje pričaju o štetnosti MMR vakcine i o malim boginjama kao još jednoj dječijoj bolest od koje se ne umire, iako je do sada od posljedica morbila preminulo 15 osoba, među kojima i mala Nađa.
