U Palama je predstavljena knjiga “Dosije Sarajevo” autora Milivoja Ivaniševića, predsjednika Instituta za istraživanje srpskih stradanja u 20. vijeku. U knjizi je 7.428 mini-dosijea ubijenih sarajevskih Srba u Odbrambeno-otadžbinskom ratu. Navedena su i imena njihovih egzekutora! U dosijeu su na desetine svjedočenja logoraša i preživjelih srodnika sarajevskih stradalnika i dokumenti koji dokazuju “mračnu ulogu” bjelosvjetskih moćnika!
Krst kao metaforu patnje i stradanja, pronijeli su sarajevski Srbi kroz cijeli prošli vijek, ali nikada teži i bolniji kao u posljednjem ratu. U sarajevskom krvavom dosijeu pod brojem 5.649 je i mini dosije o Milunu Tešanoviću. Samo 18 mjeseci je imao – ni mrava nije zgazio! Tako je malo živio i tako malo vidio! Ali, zjene su mu ugasli monstrumi, dok je u naručju majke Vinke pokušavao da nađe spas iz sarajevskog pakla!
Milunova tetka Milena Vitković Tešanović priča da su mu tako malom polomljene i ruke i noge i da su takvo nedjelo, kako kaže, mogli učiniti samo neljudi.
Osim Miluna i njegovih roditelja, ubijeni su i rođaci – desetogodšnjaci Slađana i Dragomir, dvije godine starija Danijela i njihovi roditelji. Imena utkana u tužni Dosije o čaršiji koja se 90-ih godina prošlog vijeka gušila od patološke srbomržnje.
Dokumentarna građa za knjigu prikupljana je godinama. I zasnovana je na autentičnim dokumentima, svjedočenjima, analizama…. U njoj su podaci o 123 logora u gradu pakla. U njima su tamnovale, mučene i na najsramotniji način zlostavljane i Srpkinje. Ubijane djevojčice i starice zagazile u devetu deceniju čivota. Na autorovom popisu je 1.242 imena ili 40 odsto žena stradalih u BiH u proteklom ratu.
” U srpskom dijelu Sarajeva niste našli masovnu grobnicu, a u muslimanskom na desetine. U srpskom dijelu Sarajeva muslimani su mogli da napuštaju teritoriju, napuštali su i Srbi i muslimani taj dio, u muslimanskom nisu mogle čak ni bebe. Čak ni bebu niste mogli da iznesete, jer vam je prijetila smrtna kazna”, kaže autor knjige Ivanišević.
Ubistvom, mučenjem i protjerivanjem više od 460 srpskih ljekara, u gradu na Miljacki ubili su i Hipokratovu zakletvu. Nisu se libili sarajevski jahači apokalipse ni da oružje usmjere prema svojim sunarodnicima. Sve zarad bolesne mitomanije – prsta krivice usmjerenog ka Srbima i međunarodne intervencije protiv Srba.
Objelodanio je to, ali na kraju mandata, čak i Haški sud u prvostepenoj presudi prvom predsjedniku Srpske Radovanu Karadžiću. Tada već Bošnjaci, u ratu su ubijali muslimane! Za najmanje tri, kako su ih haški “stručnjaci” nazvali, incidenta, nije odgovorna srpska strana. Među njima i artiljerijski napad 1994. godine kada je u parku na Alipašinu polju ubijeno šestoro djece; zločin u Ulici Vase Miskina u redu za hljeb, kada je ubijeno 26 ljudi, a koji Srbima pripisuju još jedino sarajevski paraistoričari; i potom pijaca Markale – sve sarajevska stratišta na kojima su ubijani i Srbi… I nisu samo tri takva “incidenta” ili slučaja već najmanje 13!
“Svih 13 slučajeva su njihovo djelo. Da nisam bila sudski vještak u Hagu ne bih bila spremna da vjerujem da je tolika mašinerija, pokrenuta na tako detaljan i perfidan način, sve sa jednim jedinim dežurnim krivcem”, ističe balističar Zorica Subotić.
Falsifikatori sarajevske istorije još žive svoje mitove. Skrivaju zločince, masovne grobnice stradalnika i zidine srpskom krvlju umazanih logora neuspješno pokušavaju da “prekreče” prema vlastitoj nazadnoj ideologiji. I zbog toga je ovo djelo – grandiozno! Kao i svako drugo koje svjedoči o istini.
Darko Đogo, dekan Bogoslovskog fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu ističe da su potrebna još dva izdanja ove knjige – jedno na bosanskom jeziku koje će biti poslano na nadrese svih sarajevskih institucija i jedno na engleskom – za sve međunarodne zvaničnike, i ambasadore u BiH.
“Dosije Sarajevo”, štivo je koje svakom sarajevskom Srbinu budi bolne uspomene. I u kojem svaki sarajevski Srbin ima nekoga koga više nema! Štivo je to koje uništava mitove sarajevskih falsifikatora, i danas opsjednutih prokletstvom kulture selektivnog sjećanja! I zbog toga bi “Dosije Sarajevo” trebalo da pronađe uzvišeno mjesto i u obrazovnim ustanovama – da bude potomstvu trag u vremenu!
