Boško Vajagić (80) bivši opštinski činovnik u Velikoj Kladuši, koji se nakon rata skućio u Garevcima kod Prijedora, svoje i tuđe stradanje smjestio je u mnoge priče i pjesme.
Njegovo rodno selo, ostaci porodične kuće, njive, šljivici i potoci na granici Krajine i Banije odavno su poharani, skriveni u šipražju, korovu, u nedođiji gdje samo jure divlje zveri, a ljudske noge, topot koraka, samo u rijetkim prilikama se mogu čuti.
Vajagić kaže da ga izbjeglička sudbina podsjeća na okean u kojeg su, nemoćni i preplašeni putnici uplovili nesigurnim brodićem, našli se daleko od obale, ne znajući gdje će ih talasi odnjeti. Oni su još uvijek, dvije decenije poslije napuštanja zavičaja, prepušteni neizvjesnostima i teškoj sudbini.
– Nama niko niti pomaže niti odmaže, kao da smo nevidljivi, a to je najteže. Sve vrijednosti po ljudskim i Božijim zakonima su poremećene. Lopovi su postali ugledni građani, državni faktor bez kojeg se ne može, a pošteni, siromašni i vrijedni, savjesni i odgovorni ljudi koji ništa ne traže, a državne obaveze redovno plaćaju, smatraju se fukarama. To mi je teško podnjeti i razumjeti – opisuje Vajagić svoja osjećanja, kritikuje bez zadrške i okljevanja novo doba u koje je zapao, kao u duboku baru i kaljužu.
Foto: Milan Pilipović/RAS Srbija
Boškove medalje i pohvale.
Sjetno, u hladu bujne vinove loze gdje je dospio tuđom voljom, pripovjeda o bivšoj državi, SFRJ kojoj je zorno služio i za čije dostojanstvo se borio. O tome svjedoče porodična prizanja koja je svuda u torbaku pronio kroz ratne i poratne bure i oluje.
– Pohvala Republike BiH od 1985. godine za dorpinos jačanju vojne službe i promovisanje vojničke časti koju je potpisao Živko Radišić, tadašnji sekretar za Narodnu odbranu, mi je veoma draga. Isto tako sačuvao sam Medalju rada uz popratni tekst Josipa Broza Tita. To je značilo nešto u državi koje odavno nema. Sada to nikoga ne interesuje, tome se podsmjehuju i obezvrijeđuju mnogi, ne uvažavaju ni mene, ni Živka, ni Tita – razočaran je Vajagić zato što se, kako kaže, ne poštuju tekovine bliske prošlosti, kao da prije rata nismo živjeli niti postojali, da ničega vrijednog pomena nije bilo.
On pokazuje i Orden za hrabrost pokojnog oca Rade koji je bio partizan, prvoborac, a odlikovao ga je 1963. godine lično predsjednik Tito.
– U Jugoslaviji se nije moglo steći bogatstvo i veliki imetak bez rada. Sada mnogi maštaju da, nekako preko noći, u mraku, olako i bez truda steknu milione. Opisao sam u jednoj priči kako su se neki, moji zemljaci, godinama poslije rata, dohvatili šiljaka sa ručkom od kišobrana i svuda bodu posle kiše, kada zemlja omekša, kako bi gdje god pronašli skriveno blago od davnih do novijih vremena i godina. Nazvao sam to “Kišobran brigadom” – opisuje ovaj maštoviti penzioner svijet oko sebe i bilježi priče za svoj dnevnik.
U njemu je mnogo požutjelih stranica ispisanih grafitnom olovkom, nalivperom i mašinom.
Foto: Milan Pilipović/RAS Srbija
Poezijom opisuje svoje penzionerske dane.
– Odavno pišem o svemu što me inspiriše, nekada je to pjesma, a češće priča. Naši ljudi su mudri, duhoviti, pronicljivi ali takođe umiju da se snađu kada ih potjera neka muka ili kada žele dokučiti, naizgled nedokučivo – opisuje Vajagić svoje bivše komšije u Gradini i sadašnje u Garevcima.
Sjeća se, što je takođe zabilježio, proročkih misli nekog stričevića koji je prvih dana rata odselio u Vojvodinu i više se nije ostvrtao na zavičaj, na Gradinu, Bojnu, Bukovlje, Stabandžu, Crvarevac…
– On je rekao, mnogo prije rata, da se u narod uvukla mržnja, da je mnogima preča tuđa nesreća nego vlastita sreća, što nije dobro. Ovo je pred veliko zlo, niko nikoga ne podnosi, samo prezire i ogovara, govorio je. Onda mi je, jednom davno kazao, Boško, doći će neki belaj, nećemo ga dugo čekati pa će se sav naš narod iz Krajine, sa Korduna i Banije razbježati po svijetu. Trebaće iznjeti torbu hleba, dok komšija komšiju pronađe u dalekom i nepoznatom svijetu. Tako se i dogodilo – svjedoči Boško Vajagić kojem penzija od 350 KM ne obezbjeđuje ni minimum uslova za život.
Sam sebe hrabri
Boško kaže da se ne žali, jer sam sebe hrabri, pita i odgovara, sam lijekove od svakojakih boljki u travkama pronalazi. Hrani stoku, sije i žanje žito na tuđim njivama, a njegove se u šumu pretvorile.
