Lejla Rešić, ministarka uprave i lokalne samouprave RS, kaže da je unazad par godina u značajnoj mjeri unaprijeđeno funkcionisanje lokalnih zajednica u Srpskoj.

Posebno naglašava značaj novog, sistemskog Zakona o lokalnoj samoupravi koji je, kako ističe, donio stabilnost u opštinama i gradovima u RS.

– Ovaj zakon je riješio brojne dileme. Najvećim uspjehom danas smatramo to što, bez obzira na političke ambijente, lokalne zajednice funkcionišu. Naglasila bih da oko 85 odsto svojih prava građani ostvaruju upravo u ovim zajednicama. A kad nemate dobro ustrojenu lokalnu zajednicu, onda imate haos. Takođe, koliko je jaka lokalna zajednica, toliko je stabilna republika – ističe Rešićeva u intervjuu za Srpskainfo.

Šta je konkretno donio novi zakon?

Između ostalog, zakonski smo ograničili broj zaposlenih u lokalnoj samoupravi. Više ne govorimo o neplanskom zapošljavanju, nego budžetski planiramo i zapošljavanje, i penzije, i broj onih koji su pod ugovorom na određeno vrijeme, i broj onih koji su povremeno i privremeno angažovani, i broj volontera. Sve je zakonom utemeljeno, a budžetom obezbijeđeno.

Kako je bilo ranije?

Lokalne zajednice ranije nisu imale tu kopču, nego su zapošljavale bez plana i reda, pa su imale deficite u budžetima, onda radile rebalanse i tako ukrug. Danas funkcionišu kako funkcioniše Vlada RS. Imaju usvojen budžet, a u okvir za plate se moraju uklapati.

Na koji način je regulisano pitanje opoziva načelnika?

Na primjer, 2012. smo zatekli situaciju da je opoziv načelnika mogao da se dešava na mjesečnom nivou. Šekovići su bili primjer totalnog haosa, jer su bukvalno svaki mjesec imali inicijativu za opoziv načelnika, a to im je zakon dozvoljavao. Nije postojao zakonski limit, a oni su to zloupotrebljavali. Onda su urađene izmjene i dopune Izbornog zakona, kojima je predviđeno da se opoziv može desiti jednom godišnje. To je bio prvi sistemski iskorak.

Koje su posljedice čestih opoziva načelnika?

U Šekovićima, koji su izrazito nerazvijena opština, mjesečno se na opoziv – koji je svaki put bio neuspješan, jer je načelnik ostajao na toj poziciji – trošilo oko 30.000 KM.  I za to niko nije bio odgovoran. A trošile su se pare koje su puno pametnije mogle da budu iskorištene.

Čega je to bilo posljedica?

Tada je na snazi bio zakon iz 2005. U njemu je dosta toga bilo bazirano na evropskim kulturnim normama, a mi smo živjeli drugačijim životom. Zakon i to vrijeme prosto nisu bili kompatibilni.

Foto: Siniša Pašalić/RAS Srbija

Šta je još riješeno novim zakonom?

Sada se ne može desiti blokada lokalne zajednice. Ustvari, ako se desi neka vrsta blokade, za nju postoji zakonom propisano rješenje. Ne može se desiti da lokalna zajednica nema budžet, ne može se desiti da svaki mjesec imate opoziv načelnika koji košta. Ako radite opoziv, a građani ga ne opozovu, dolazi do smjene odbornika. To je sankcija za igranje novcem građana. A to je nešto što su svi negdje u hodu zaboravili.

Šta će donijeti novi Zakon o opštem upravnom postupku?

Njime pravimo interakciju između građana i organa. Trenutno, kad neko podnese neki zahtjev, opština ima rok od 30 dana da odgovori na njega. Često se dešava da stranka tek 30. dan dobije odgovor da nedostaje neki dokument. Onda slijedi pribavljanje tog dokumenta, pa opet procedura. Svakako, treba više od 30 dana da se nešto riješi.

Kako će to biti uređeno novim zakonom?

Predate zahtjev, a opština ima zakonsku obavezu od deset dana da odgovori da li je on kompletan ili ne. Ako ne odgovori, smatra se da je zahtjev u redu. Ako treba dopuna, stranka ima rok od sedam dana da to uradi, a ako ne uradi, smatra se da zahtjev nije ni podnesen. I dalje smo ostavili rok od 30 dana za rješavanje određenih problema, ali će građani biti uključeni u proces. Neće morati tražiti poprečne puteve da završe posao, a cilj nam je da eliminišemo i potencijalnu korupciju. Za naš administrativni aparat ovo će biti značajan iskorak. Želimo da sudbina nekog predmeta bude poznata za deset dana. Naime, za 99 odsto zahtjeva koje građani predaju, službenici u startu znaju jesu li validni ili nisu, trebaju li dopunu ili ne.

Šta je još definisano ovim zakonom, što će pomoći građanima?

Pravo na odricanje od žalbe. To znači da se, ako su učesnici u nekom postupku saglasni da se neće žaliti, neće morati čekati da istekne rok od 15 dana za žalbu, već će rješenje odmah postati pravosnažno. Dosadašnja praksa je bespotrebno usporavala administraciju.

Šta da očekujemo od novog  Zakona o matičnim knjigama?

U matičnim knjigama uveli smo razmjenu podataka između službenih evidencija. Po matični broj išlo se u opštinu, MUP, CIPS i slično. Sada je dužnost organa da razmjenjuju podatke po službenoj dužnosti, a rok je sa 15 skraćen na osam dana. Zakonski rok od 15 dana u praksi je u prosjeku iznosio 22 dana.

Na čemu još treba raditi?

Kada sam ušla u ovo ministarstvo postojala je prilična inercija lokalnih zajednica u pogledu bavljenja projektima. Tada su lokalne vlasti razmišljale da Vlada treba da im obezbijedi nedostajuća sredstva. Danas već drugačije razmišljaju.

Kako danas razmišljaju?

Lokalne zajednice su prepoznale da je dosta do njih, da sa dobrim projektima svašta mogu napraviti. Nekad su pokušavale doći do nekih prekograničnih fondova, ali nisu uspijevale, pa je moral počeo da opada. Onda se desilo da je Prijedor dobio milionski projekat, pa su i ostali shvatile da je to moguće. Samo nisu znali kako. Onda smo organizovali obuku, a Prijedor nam je bio partner. Objasnili su kako su oni došli do novca i obučili ostale kako uraditi kvalitetan projekat. Raduje me što vidim da su zainteresovaniji i da su definitivno prepoznali šansu za razvoj, gdje sa veoma malim učešćem, znanjem i vještinom mogu doći do velikih projekata, odnosno do velikih para. I počelo je takmičenje.

Koliko se lokalniih zajednica danas prijavljuje na konkurse?

Raduje me da se od 64 lokalne zajednice na te konkurse danas javlja njih 58. Ne dobiju svi sredsta, ali interes postoji. Radimo takozvani finansijski mehanizam, zajedno sa EU i Švajcarskom ambasadom. Još 2013. smo osnovali zajednički fond koji raspolaže sa 800.000 do milion KM, u zavisnosti od godine. Lokalne zajednice se prijavljuju putem konkursa i šalju projekte, a uslovi su praktično veoma slični evropskim standardima. Za nas je to bio test i pokušaj da ih animiramo da se bore.

Kakva nam je saradnja s dijasporom?

Strategija o razvoju lokalne samouprave, koja je donesena lane, dijasporu po prvi put vidi kao resurs, a ne kao sporadičnu stvar. A naši ljudi koji žive vani ubjedljivo su najbolji ambasadori. Vezani su za svoj rodni kraj, da li zbog rodbine ili nostalgije, te imaju potrebu da su na neki način i dalje prisutni u njemu.

Da li su i lokalne zajednice uvidjele značaj ovog resursa?

Jesu. Na primjer, 2011. je sa njima gotovo nemoguće bilo razgovarati o borbi za donatore i ovu priču su kategorički odbijali. Međutim, od lane imamo generaciju ljudi kojima je to prioritet.

Pomoć nerazvijenim opštinama

Koje mogućnosti ste stavili na raspolaganje nerazvijenim opštinama?

Imamo dodatnih 300.000 KM za sufinansiranje njihovih projekata kod trećih lica. Ako su sposobni, pa im bude odobren projekat, a njihovo učešće, na primjer, treba da bude oko 20.000 KM, mi smo spremni da snosimo taj trošak, jer to je investicija. Trudila sam se da objasnim donatorima da moramo imati dva lota projekata – jedan koji će biti okrenut izrazito nerazvijenim, a drugi razvijenim i srednje razvijenim. Ako se na neki konkurs jave Banjaluka i Bileća, jasno je da Banjaluka u startu ima veću šansu za prolazak, a da Bileća u startu ostaje u zapećku. Razvijeni i nerazvijeni se ne mogu takmičiti između sebe.

Srpskainfo