Prema posljednjem istraživanju, koje je obavljeno krajem jula, ako bi se sutra održali izbori, SNSD bi dobio podršku 40.2 odsto birača, SDS 20.3 odsto, PDP 9.3 odsto, DNS 9.1 odsto, SP 5.8 odsto, SDA 3.8 odsto, dok će ostalih 7 odsto opredjeljenih ispitanika glasati za ostale partije.
-Ako se ovi procenti grupišu u dva konkurentska bloka, koalicija SNSD-DNS-SP ima podršku oko 55.1 odsto biračkog tijela, dok je podrška SZP-u, uz pridodan NDP (koji se kreće oko 2 odsto), negdje oko 31.6 odsto i tu se postavlja sasvim logično pitanje: gdje Govedarica i Ivanić planiraju da namire, kumulativno za sebe i za svoje partije, još oko 150.000 glasova da bi u SZP-u ostvarili tu, kako kažu, sigurno pobjedu?
-Kada je riječ o kandidatima za srpskog člana Predsjedništva BiH, Milorada Dodika podržava 46 odsto, a Mladena Ivanića oko 28 odsto ispitanika, dok razlika od 26 odsto odlazi na ostale kandidate, neopredijeljene i one koji odbijaju da odgovore.
-Takođe, istraživanja pokazuju da bi 35 odsto birača sutra glasalo za Željku Cvijanović, a 23 odsto za Vukotu Govedaricu za predsjednika Republike Srpske.
Piše: Aleksandar VRANjEŠ
Predizborna kampanja samo što nije počela i pripreme u svim štabovima se privode kraju.
Јedni završavaju spotove, drugi pripremaju aktiviste, treći se pojavljuju u medijima ne bi li još malo pojačali optimizam u svojim redovima, a četvrti gledaju u daljinu i kalkulišu. Svima obično fali glasova, samo nekom više nekom manje, iz čega opet proizlazi nivo optimizma koji se treba preliti na aktiviste pa dalje na birače.
Mada kad neki ustanove da su im šanse male, teško je očekivati da će izaći pred svoje simpatizere i objaviti kako na predstojećim izborima nemaju šanse, kako su njihovi konkurenti jači i da se ne treba nadati pobjedi. Optimizam se mora širiti po svaku cijenu, pa makar to izgledalo i neuvjerljivo.
Tako se i Vukota Govedarica prošle nedelje našao pred kamerama, da pokuša uvjeriti javnost Srpske u političku snagu SZP-a i to demonstrirajući (ne)poznavanje Ustava Republike Srpske.
U članu 69. stav 3. Ustava Republike Srpske stoji da “Republiku predstavlja i njeno državno jedinstvo izražava predsjednik Republike“. Gostujući na BN televiziji, predsjednik SDS-a Vukota Govedarica u pokušaju citiranja ove odredbe, napravio je manju “varijaciju na temu“ koja zvuči otprilike ovako: “Republiku u pravom smislu riječi predstavlja predsjednik Republike koji je dužan obezbijediti nacionalno jedinstvno, jedinstvo svih naroda koji žive u Republici Srpskoj i obezbijediti jedinstvo političkih partija, odnosno ne mora da obezbijedi to jedinstvo ako to partije ne mogu da ’percepiraju’ ali predsjednik Republike ipak mora da izražava to jedinstvo“.
Uplete se predsjednik SDS-a u Ustav RS kao ’Vukota u kučine’ i to usred Dnevnika 2 RTBN-a kojeg je popunjavao 09. avgusta.
Ništa bolje nije prošao ni kada je prilikom predstavljanja svojih “pet predsjedničkih koraka“ pokušao da se pozove na član 80. stav 1. tačku 2. Ustava RS u kojoj se navodi da predsjednik Republike “predlaže Narodnoj skupštini kandidata za predsjednika Vlade“.
Ponese ga malo optimizam pa u zanosu televizijskih reflektora izjavi da će mu drugi predsjednički korak biti – sastavljanje Vlade. Sad bi se neko našalio da je Vukota vidio od Erdogana kako “potkiva“ predsjednički sistem, pa i on digao nogu…
Ambicije ponekad mogu da pomute osjećaj za realnost, pa umjesto da pokuša uvjeriti javnost da je dorastao funkciji na koju se kandiduje, Govedarica je umislio ne samo da je već postao predsjednik Republike Srpske nego i predsjednik Vlade pa mu je ostalo samo još da podijeli funkcije sa svojim koalicionim partnerima. Kako bismo inače drugačije shvatili Vukotin uzvik: “Јa ću da budem izabran za predsjednika RS, to je moje uvjerenje i na to uvjerenje imam pravo, osjećam to“, nego kao skoro dirljiv i pomalo infantilan zanos kandidata SZP-a koji još nije ustanovio da za pobjedu nije dovoljan osjećaj i želja, nego politička snaga izražena kroz podršku birača, a ona po svim anketama ne ide na ruku Vukoti Govedarici niti SZP-u.
Prema posljednjem istraživanju koje je obavljeno krajem jula, ako bi se sutra održali izbori, SNSD bi dobio podršku 40.2% birača, SDS 20.3%, PDP 9.3%, DNS 9.1%, SP 5.8%, SDA 3.8%, dok će ostalih 7% opredjeljenih ispitanika glasati za ostale partije.
Ako ove procente grupišemo u dva konkurentska bloka, vidimo da koalicija SNSD-DNS-SP ima podršku oko 55.1% biračkog tijela, dok je podrška SZP-u uz pridodan NDP (koji se kreće oko 2%), negdje oko 31.6% i tu se postavlja sasvim logično pitanje: gdje Govedarica i Ivanić planiraju da namire, kumulativno za sebe i za svoje partije, još oko 150.000 glasova da bi u SZP-u ostvarili tu, kako kažu, sigurno pobjedu?
Sad bi neko rekao da iznosim zaključke na osnovu jednog istraživanja, koje će opozicija sigurno okarakterisati kao pristrasno i montirano. Da bih uvjerio čitaoce da je ova prognoza realna, referisaću se na pet terenskih istraživanja koja su provedena krajem januara, početkom marta, krajem aprila, sredinom juna i krajem jula ove godine, na velikim uzorcima proporcionalno raspoređenim prema udjelu glasačkog tijela kojeg daje svaka izborna jedinica.
U tabeli u prilogu se jasno vidi da u pet istraživanja nije bilo značajnijeg osciliranja rejtinga političkih partija, te da se razlike u minimumu i maksimumu svode na nivo marginalne greške. Iz ovog izvodimo prognozu da je trenutni rejting SNSD-a oko 40%, SDS-a oko 20%, DNS-a oko 9.5%, PDP-a oko 9%, SP-a oko 5.3%.
Ovi rezultati su nastali na osnovu nalaza navedenih pet istraživanja prema kojima bi se izlaznost mogla kretati između 56% i 59%, što je opet na nivou prosjeka izlaznosti na ranijim izborima (2016. godine izlaznost je bila 59.49%; 2014. godine – 56.88%; 2012. godine – 59.18%; 2010. godine – 56.19%; 2008. godine – 58.3%; 2006. godine – 57.1%).
Kada je riječ o kandidatima za srpskog člana Predsjedništva BiH, Milorada Dodika podržava 46%, a Mladena Ivanića oko 28% ispitanika, dok razlika od 26% odlazi na ostale kandidate, neopredjeljene i one koji odbijaju da odgovore.
Takođe istraživanja pokazuju da bi 35% birača sutra glasalo za Željku Cvijanović, a 23% za Vukotu Govedaricu za predsjednika Republike Srpske.
Kada se fokusiramo na rezultate istraživanja po izbornim jedinicama, primjetićemo da Željka Cvijanović ima prednost u 8 od 9 izbornih jedinica, dok Dodik ima prednost u svim izbornim jedinicama Republike Srpske u odnosu na Ivanića.
Kad sve ovo uzmemo u obzir, nameću nam se logično pitanje: na osnovu čega lideri SZP-a grade optimizam da će ostvariti sigurnu pobjedu?
Ovih pet istraživanja su prilično precizna sa nivoom pouzdanosti od 95% i marginalnom greškom od ± 2%, tako i ako pojedinci sumnjaju u rezultate, istraživanje nije moglo pogriješiti 30% koliko bi trebalo SZPu.
Gdje planiraju da pronađu još 150.000 glasova? I konačno, kako planiraju da preokrenu stavove glasačke javnosti u svoju korist i to za manje od 60 dana, ako to nisu uspjeli za 12 godina, da bi ostvarili tu pobjedu u koju lideri SZP-a ubjeđuju svoje glasače?
Na kraju, kada se vratimo na pomenutog Vukotu Govedaricu, njegov optimizam i osjećaj koji je javno iskazao u Dnevniku 2 BN televizije, ne bi bilo loše da izvuče pouku iz sljedeće priče.
Nakon održanih izbora 2010. godine, jedna profesorica pohvali se kolegama da je potencijalni mandatar odabrao baš nju da bude ministarka prosvjete i kulture. Niko od prisutnih nije ni jednu sekundu zastao da razmisli da li je to uopšte realno, nego priđoše svojoj koleginici da joj čestitaju i upitaju kada će da časti. Ona reče `mogli bismo ovih dana`, ali najiskusniji među prisutnima sjeti se da se gvožđe kuje dok je vruće i predloži joj da se odmah još istog dana organizuju da proslave novu funkciju.
Puna pozitivne energije, buduća ministarka prihvati i zakaza svečani ručak u uglednom banjalučkom restoranu. Njene kolege pođoše kući da obuku nešto svečanije te otrčaše do najbližih knjižara da kupe poklone.
Ručak je bio veoma bogat, a uz vino i razne đakonije, buduća ministarka je otvarala poklone. Јedan od prisutnih pokloni joj keramičku olovku sa posvetom da je pametno i mudro koristi na novoj funkciji, te svi zajedno nazdraviše uspjehu svoje drage koleginice.
Kako tada, tako više nikada nisu o tome prozborili niti riječ. Ona od sramote i ljutnje, a oni od smjeha.
Niti je profesorica postala ministarka, niti je potencijalni mandatar postao predsjednik Vlade.
Kao uspomena na taj dan ostali su pokloni u vidu knjiga, ona jeftina olovka i povelik račun u restoranu.
