Priča o ratnom zločincu Mirku Norcu zapravo je priča o načinu na koji nacionalizam i antisrpstvo funkcionišu u Hrvatskoj, te o vezi politike i biznisa, koji se koriste “braniteljima” i “nacionalnim junacima”.
Mirko Norac je devedesetih godina prošlog vijeka bio ubica i komandant strijeljanja srpskih civila u Medačkom džepu. Bio je to zločin koji se ničim nije mogao opravdati – surov i otvoren. Evo šta piše u presudi:
“Analizirajući sve događaje u konkretnom slučaju, prvostepeni sud je zaključio da su oštećeni koji su odvedeni i potom likvidirani, civili iz Gospića i Karlobaga, bili osobe koje nisu učestvovale u ratnim sukobima i oružanoj pobuni protiv nove hrvatske vlasti, već su se, sa punim povjerenjem u nju, zadržali u svojim domovima u Gospiću i Karlobagu.
Niko od njih nije pripadao neprijateljskim paravojnim formacijama, već su vodili miran suživot sa ostalim stanovništvom tih gradova, bez namjere pružanja bilo kakvog otpora odbrambenim jedinicama Hrvatske vojske, dijeleći sudbinu branitelja grada i ostalog stanovništva…
Iz iskaza saslušanih svjedoka nesporno proizlazi da su svi sa sastanka iz takozvanog operativnog štaba došli na mjesto likvidacije i na komandu optuženog Mirka Norca Keve pucanjem iz oružja usmrtili civile, tako da je prethodno sam optuženi Norac usmrtio žensku osobu, dok mu je prilikom pucanja u nepoznatu mušku osobu, u tri navrata pištolj zakazao…”.
Tek nakon rata Norac je osuđen, i to uz proteste stotina hiljada ljudi, uz zaklinjanja političara /čuveni miting u Splitu “Svi smo mi Mirko Norac”, koji je i doveo na vlast Ivu Sanadera/ i suze velikog dijela medija.
Kazna od 15 godina, koja će mu kasnije biti malo ublažena, a on pomilovan nakon odležane dvije trećine zatvora, smatrana je “prevelikom”.
I kada je otišao u zatvor Norčeva polularnost je za mnoge ostala nesporna.
U zatvoru Norac se ženi, završava studije, a po izlasku postaje biznismen koji sarađuje sa raznim vlastima i firmama čiji su vlasnici bliski zvaničnom Zagrebu.
Norac obilazi skupove na kojima se slave ratni jubileji. U Ljubovu, početkom avgusta ove godine, prisustvuje “otkrivanju spomenika za poginule branitelje u operaciji `Oluja` Zbornog područja Gospić”.
Sa pozornice je pozdravljen, a nakon toga je dobio gromoglasan aplauz okupljenih. Ubistvo civila Norcu očigledno ni danas niko ne zamjera. Naprotiv.
Na tom javnom skupu bili su i predsjednik Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović, ministar veterana Tomo Medved i ličko-senjski župan Darko Milinović.
Norac je i prije i poslije toga obilazio razne skupove i svuda bio dočekan kao ugledni građanin.
Prije dvije godine je sa Medvedom polagao cvijeće u Gospiću povodom 24 godine od formiranja Devete gardijske brigade “Vukovi”, kojom je upravo Norac komandovao.
Uslijedio je nedavni morbidni obilazak mjesta na kojem je Norac počinio zločin u Medačkom džepu, gdje ga je srdačno pozdravio ministar odbrane Damir Krstičević.
Norčev vjenčani kum je Miro Laco, saborac, koji je zaposlen u zagrebačkoj Gradskoj upravi kod gradonačelnika Milana Bandića. Odmah nakon izlaska iz zatvora, Norac se preselio u Zagreb, u stan od stotinjak metara kvadratnih.
Njegovi osnovni prihodi potiču iz posla firme “Noki sekjuriti”, koja se bavi fizičkom i tehničkom zaštitom osoba i imovine.
Zanimljivo je da Norac nije naveden ni kao direktor ni kao posebno lice. Naime, prema Zakonu o privatnoj zaštiti, odgovorna osoba u firmi ne smije biti pravosnažno osuđena. Da je Norac postavljen za direktora, MUP mu ne bi smio izdati rješenje za obavljanje poslova obezbjeđenja.
Uostalom, Norac nije kriminalac – on je ratni zločinac.
Firma mu je, kako navode hrvatski portali, 2016. godine imala pet-šest miliona kuna prihoda i 90 zaposlenih.
Već 2017. godine finansijska slika znatno se izmijenila. Broj zaposlenih u firmi Mirka Norca oorastao je na 166, a prihodi su se povećali za desetak miliona kuna. Prošlu godinu je “Noki sekjuriti” završio sa prihodom od 16,7 miliona kuna /2.253.458 evra/, uz neto dobit od 263.000 kuna /35.488 evrA/.
Norčeva firma radi širom zemlje, sklapa poslove i sa državnim kompanijama, koje nisu gadljive na njegovu prošlost.
U ovoj godini, njegova frima je na osnovu javne nabavke dobila sljedeće razne poslove, poput usluga obezbjeđenja Hrvatske agencije za nadzor finansijskih usluga, pa ugovor sa Hrvatskim zavodom za zdravstveno osiguranje, te ugovor za posao od grada Osijeka.
Ukratko, Norčevi saborci, danas biznismeni, moćna “braniteljska” udruženja kojima niko ne želi da se zamjeri, političari u vlasti i desni mediji, kojih u Hrvatskoj ima kao pečuraka poslije kiše – sve oko Norca prihvataju i prikazuju kao normalnu stvar.
Uostalom, u Hrvatskoj traje neprikrivena ustašizacija, odnosno pokušaj rehabilitacije ustaške Nezavisne Države Hrvatske, pa je slučaj Norca i mnogih drugih osuđenih ili neosuđenih zločinaca postao nezanimljiv čak i za rubriku “Vjerovali ili ne”.
Cijeli slučaj “Norac” i poslovna karijera čovjeka koji je komandovao strijeljanjem nevinih ljudi srpske nacionalnosti, pri čemu je i sam ubio, potpuno razotkriva ideološko stanje hrvatskog društva danas, koje bi se moglo okarakterisati kao – unosno i latentno antisrpstvo.
Pitanje koje niko neće, zbog raznih razloga, da postavi jeste ono od suštinskog značaja za budućnost Hrvatske i regiona:
Da li je za Norčevu popularnost zaslužan on ili oni koje je ubio?
