Davor Dragičević, otac tragično preminulog Davida Dragičevića, dao je vlastima u Banjaluci rok do 5. oktobra, do 18 sati, da slučaj stradanja njegovog sina usklade sa njegovim shvatanjem pravde, odnosno da “javno otkriju ubice njegovog sina”. Ultimativnim tonom je poručio: “Ako do tada ne budu svi privedeni, grupa Pravda za Davida uzima pravdu u svoje ruke”. Kako Davor misli da uzme pravdu u svoje ruke nije baš najjasnije, ali vrišteću simboliku njegovog zahtjeva, koji nekom vrstom nadnaravne alhemije opet među Srbe vraća simbiozu 5. oktobra i stegnute pesnice, nije moguće ignorisati, ističe se u tekstu koji je objavio portal “novi Standard”.
Tekst prenosimo u cijelosti:
Poznato je da politički Zapad ima običaj da sa protivnicima razgovara jezikom kriptičnih simbola i poruka (sjetimo se da je Slobodan Milošević izručen baš na Vidovdan 2001. godine, tačno 12 godina nakon čuvenog gazimestanskog govora koji ga je katapultirao u status neprikosnovenog srpskog vođe). Za to u političkoj teoriji postoji adekvatan termin: geopolitika ponižavanja. Kako onda ne podići obrvu nad činjenicom da je pokret Pravda za Davida potpuno preuzeo simboliku i ikonografiju protestnog pokreta “Otpor”, čije aktivnosti su kulminirale Petim oktobrom, mitskim datumom koji je Srbiju uveo u period nikad prekinute tranzicije i nikad do kraja realizovane demokratije; datumom kojeg se danas neretko odriču i oni koji su ga donedavno mitologizovali do mjere da su od njega stvorili jednu od dvije potporne štake svoje političke ideologije (druga štaka ja mitologizacija “Zorana”)?
Elem, ne može pravednički bijes Davorovog oca i grupe građana koja ga podržava nadvladati zakon i institucije, jer bi se onda s pravom moglo zaključiti da kao narod nismo odmakli od pretpolitičke zajednice; od necivilizovane rulje koja aklamacijom odlučuje koji od saplemenika će biti linčovan. Ako je neko nezadovoljan radom jedne institucije, i za takve slučajeve postoje propisana pravila i nadležne instance, čak i međunarodne (Strazbur). Ali upravo u tome je kvaka: srž psihologije obojenih protesta (bilo da se radi o lokalnim protestima protiv javnih izvršitelja ili o masovnim demonstracijama za smjenu političkog lidera) je u tome da prije smjene bilo kog organa vlasti prvo mora biti smijenjena svijest o neophodnosti vladavine zakona i na njeno mjesto postavljena logika vladavine kolektivnih emocija. Cijela konstrukcija je u principu vrlo jednostavna: Žao vam je čoveka koji je izgubio sina u nerazjašnjenom slučaju? Imate puno pravo da sabotirate izbore, blokirate policijske stanice i zahtjevate smjenu vlade.
Ali avaj, upravo to je razlog što su još stari Rimljani utvrdili da pravni sistem ne smije biti raznesen u komade svaki put kad zakaže jedan šraf u mehanizmu. Odnosno da subjektivni osjećaj za pravdu, pa makar bio i većinski, nikada ne smije zamijeniti rad institucija i hladnu preciznost slova zakona. Ili hajdemo još jednom konkretno; nedokazana pretpostavka o krivičnom dijelu određenih ljudi u Policijskoj upravi Banjaluka i njihovih političkih patrona ne može biti osnov da se cijela Republika Srpska kao kokoška bez glave zaleti u ponor političkog avanturizma. Јer istorija sličnih slučajeva pokazuje da se na plimi dobrih namjera i kolektivnog građanskog entuzijazma često švercuju i određeni elementi sa nešto drugačijim planovima. Znate ono “revolucija jede svoju djecu”?
A ako govorimo o tome da li zapadni (globalistički) centri moći imaju motiv da se miješaju u izbore u Republici Srpskoj, kako tvrde vlasti u Beogradu i Banjaluci, uvijek moramo imati na umu jednu stvar: za razliku od Vučića (kojeg je jednako prirodno vidjeti sa Orbanom i Makronom, Erdoganom i Merkelovom ili Putinom i Bajdenom), Dodik je zatvorio svoj krug političke metamorfoze; za njega više nema nazad. Toliko pompezno je spalio svoje mostove sa zapadnim globalističkim elitama da je dim bilo nemoguće ne primjetiti u svim važnijim svjetskim prestonicama. To bi se možda – pod imperativom hladnokrvne političke računice – moglo oprostiti lideru velike i važne zemlje, poput Erdogana, ali ne i lideru najzapadnijeg državno-političkog subjekta pravoslavne civilizacije (Hantington).
Uostalom, zašto bi Dodik uopšte htio da ide nazad u trenutku kad sve ukazuje na to da je kroz oluju geopolitičkog unipolarizma uspješno preplivao do obale novog svijeta? (Ne onog Kolumbovog Novog svijeta, premda mu ni tamo ne ide loše, budući da je njegov lobista nedavno dobio zvaničnu funkciju u Bijeloj kući.) I zaista, ako se prekodrinski Srbi odreknu Dodika u trenutku kad dodici – u dijalektici starih elita kršteni u “populiste” – sve češće preuzimaju vlast od SAD do Evrope, biće to još jedna neshvatljiva žrtva prinijeta na oltar istorijske nezrelosti i političke dezorijentacije srpskog naroda.
Neki će reći da svaki narod ima pravo na svoju zabludu ako njen koren raste iz nade u bolje sutra. Tačno, ali je tačno i da bi politički avanturizam, manifestovan kroz odbacivanje institucija i priklanjanje uličnoj anarhiji, predstavljao kockanje sa sudbinom cijele Republike Srpske, jedine i najvrijednije srpske ratne pobjede u svim sukobima 90-ih godina.
Naravno da opredjeljivanje za monotonu političku stabilnost i često nedostižnu institucionalnu pravdu nije nešto što će čovjeku sa praznim novčanikom ubrizgati injekciju preko potrebne nade u bolje sutra, tog magičnog sastojka sa kojim svako trpljenje lakše pada. Ali to je put kojim odavno korača civilizovani svijet, jednako istočni i zapadni. Ako se Srbi sa zapadne strane Drine opredijele da idu tim putem, neće im najednom nakon izbora 7. oktobra poteći med i mlijeko; Republika Srpska se neće pretvoriti u beskorupcionu zonu, oazu demokratije, pravde i poštenja. Niti će politički arivizam iznebuha biti zamijenjen principom pozitivne, meritokratske selekcije.
Ali će i dalje imati pravo da bez straha žive u svojoj porodičnoj kući, da javno obilježavaju svoje praznike, pjevaju svoje pjesme i slave svoje slave. Da žive bezbjedno, pod svojim simbolima i pod zaštitom svoje policije, a uz mudru politiku jednog dana možda i vojske. Da biraju svoju vlast na izborima koje niko ne može da spriječi, oduzme ili ukine.
Ako je to nekome malo, neka porazgovara sa sunarodnicima iz Prištine i Knina, možda će mu oni promeniti mišljenje. Ali neka ih ne zove na stari kućni broj telefona.
