Ruski pisac Zahar Prilepin za Večernje novosti govori o epohi tiranija i nasilja nad čovjekom: Oslanjajući se na rusku literaturu, svijet se nada da će Rusija reći neku riječ koja će nas izvesti iz očiglednog civilizacijskog ćorsokaka.
Iz svake riječi izbija proživljeno. A piše na odstojanju, hladne glave, kao da gleda samog sebe, dok pripovijeda o nečemu čemu je lično prisustvovao, prenoseći emocije doživljenog u ravan čitaoca. Zahar Prilepin je istovremeo i pisac, i ratnik, i roditelj, i političar, i novinar, i muzičar. I pasionirani posmatrač našeg vremena.
Šta ste najviše od toga?
– Bolje od svega uspijevam da pišem knjige. Prevashodno sam po profesiji vojnik, i mislio sam da ću to biti cijeloga života. Ne mislim da bi, u kontekstu ruske književnosti, ove stvari trebalo razdvajati. Vojno angažovanje je karakteristično za rusku literaturu. Krajnje je složeno u tom smislu napraviti podjelu kod Tolstoja, Gorkog ili Puškina. Mnogo mi je laskalo kada mi je Emir Kusturica – mislim da to nije tajna, jednom prilikom rekao: “Cijelog života sam želio da budem kao ti, pisac i vojnik”, ističe Prilepin, u razgovoru za Novosti.
Gdje vam je teže i izazovnije: u Čečeniji, u Donbasu ili pred bijelim papirom?
– Ništa od toga nije završeno. Da je neka od ovih priča dobila svoj kraj, otvorili bismo šampanjac. Nije gotovo ni u Čečeniji, ni u Donbasu, ni sa mojom književnošću. Taj ispit mora da se polaže svakodnevno. Najteže od svega je sačuvati idealizam u 43 godine i vjerovati u to da će dobro pobijediti zlo. Svakoga dana dobijaš novu porciju razočaranja i nastavljaš da budeš idealista, a ne cinik.
Razočaranja čime?
– Na primjer, da se u Donbasu formira nova Kuba, ljevičarsko društvo, militarizovano i okrenuto kulturi. Ali to se sudarilo s nemogućnošću gradnje male socijalističke države u kontekstu kapitalističkog svijeta. I ta se iluzija srušila. Јedna od mnogih iluzija koje su se urušile pred mojim očima.
U kojoj mjeri ruska literatura utiče na zapadnu duhovnost?
– Problemi koji postoje danas nisu postojali za Puškina, Dostojevskog ili Gorkog. Najmoćnije medijske mašinerije Zapada neprestano rade na veoma širokim masama stanovništva. I ta mašinerija je u bližoj budućnosti uticajnija od književnosti. Ali književnost ima dugoročniji i perspektivniji uticaj. U tom smislu, sebe i cijelu rusku književnost trenutno osjećam kao gubitnike. Mi sada gubimo, ali Tolstoj, Dostojevski i Gorki će, svejedno, pobijediti. Pravda se nalazi tamo.
Razumije li Zapad slovensku dušu?
– Poznaje je i boji je se. Rusi, koji su ulazili u polovinu evropskih prestonica, uvijek će na Zapadu izazivati laku drhtavicu. Naravno, oni imaju Tolstoja, oni imaju Dostojevskog, oni imaju Čajkovskog, i naravno balet, oni su, naravno, veliki, ali oni su užasni, oni mogu da dođu ovamo. Shvatam ovaj ne sasvim razuman i racionalan strah i razdražljivost na Zapadu. Ali književnost će uvijek imati svoje mjesto, dokazivati da je u Rusiji nešto nepoznato.
Mogu li veliki pisci da se prilagođavaju politici?
– To je uvijek pitanje ličnog izbora. Prolazimo epohu velikih despotija, tiranija i nasilja nad čovjekom, ali pisci su postali ponizniji i smireniji. Postali su podložniji raznim tabuima. Pisac s ponosom često ponavlja da nije političar, a u suštini, iza ove fraze ne stoji ništa osim farisejstva. Šta to znači da si izvan politike? Nisi u biti svoga naroda, susjednog naroda, čovječanstva u cjelini, globalizacije. Pratim s kakvim kašnjenjem književnost reaguje na procese na koje bi moglo da se reaguje na vrijeme. Veoma mi se sviđa roman Uelbeka. Ali to što on piše sada o događajima u Francuskoj, to bi bilo razumljivo još prije pet, deset ili petnaest godina. Da je tada pisao o tome, bio bi apsolutno revolucionaran. Sada je to već objektivna realnost. Svaka mu čast za to što je o tome pisao, ali da je to uradio ranije, imalo bi veći uticaj. U tom smislu, ruska književnost je uvijek ekstremna, radikalna, govori o onome o čemu ne smije da se govori ni za pet, ni za deset, već za pedeset ili sto godina. Govori o stvarima koje danas nisu politički korektne.
