Veliki svjetski bokserski šampion Evander Holifild, četiri puta apsolutni prvak svijeta, nesuđeni protivnik našem šampionu Antonu Josipoviću u poluteškoj kategoriji u borbi za olimpijsko zlato 1984. godine u Los Anđelesu (Holifild je diskvalifikovan u polufinalu, a Josipović se bez borbe okitio najvrijednijim planetarnim sportskim odličjem) ostvario je sve svoje sportske snove, a naš velikan Anton Josipović stao je na pola puta, najmanje svojom krivicom. Kasnije će sjajni Amerikanac na pitanje: kako bi se završio meč između njega i Josipovića, odgovorio onako kako govore veličanstveni borci i sportisti:
-Ne znam, nikad se to u boksu ne zna, ali znam da je Josipović na svim mečevima olimpijskog turnira bio sjajan. Po meni bokserski velikan, velemajstor u ringu!
Život je pričao svoju priču.
Do meča Josipović – Holifild nikad nije došlo, tako da je ostala i misterija: ko je tada, kada je olimpijski boks bio na listi najpopularnijih sportova, bio bolji borac za sva vremena?
Josipović je zaista bio umjetnik na ringu, sa kvalitetima koji su mu davali epitet da je taj borilački sport ustvari svojevrsna čarolija, a on njen protagonista koji ju je, kad je bio sto odsto spreman, dovodio do savršenstva. Svi bokserski stručnjaci od Predraga Krstića u amaterskom, do Anđela Dandija u profesionalnom boksu govorili su da je Josipović nešto zaista izuzetno što se pojavilo uopšte na svjetskom ringu.
Ako je Marijan Beneš bio nešto posebno, što se ne može da poredi ni sa kim i ni sa čim, u istoj mjeri Josipović je bio bokserski dijamant koji je nažalost ostao neizbrušen na velikoj svjetskoj sceni. S njima dvojicom, Benešom i Josipovićem, boks je uz rukomet ostavio neizbrisiv trag u banjalučkom sportu, kao sportska vještina koja je bila popularna s kraja na kraj zemaljske kugle. Nedavno je Profesionalna bokserska federacija objavila svojevrsnu analizu kako je tekla dalje karijera olimpijskih pobjednika, pogotovo u poluteškoj i teškoj kategoriji, u toj analizi Josipović je izdvojen kao vanserijski talenat svjetskog boksa.
Koliko mu je sve u karijeri tada do Los Anđelosa 1984. godine išlo na ruku, kasnije, kad je i on krenuo u profesionalne vode, sve se okrenulo tumbe. Prvo počeo je tu pustolivinu sa ne baš vještim menadžerom pjevačem Halidom Muslimovićem, pogotovo za oblast sportskog stvaralaštva kao što je boks, tako da je i podrška i ulaganje tada jednog od najozbiljnijih jugoslovenskih biznismena u začetku Dževada Haznadara i odvažnog mlađanog komunističkog rukovodioca predsjednika Izvršnog odbora Skupštine Opštine Laktaši Milorada Dodika koji su stali uz Josipovića, ostao bez krajnjeg efekta.
U međuvremenu došao je i rat, vrijeme Josipovićevog izbjeglištva i lutanja, ponovo nesporazumi sa menadžerima, najčešće je bio sam, tako da od velike profesionalne karijere nije bilo ono što su svi predviđali. Bez obzira na sve to Anton Josipović ostaje velikan boksa, upisan u sve bokserske antologije na planeti, kao veliki bokserski matador dječijeg lica koji je zastao negdje na putu ka Olimpu.
Ali, i pored svega toga, Anton Josipović je šampion nad šampionima kojeg je upamtila cijela kugla zemaljska.

O, o da!
Onda, u Los Anđelesu 1984. godine najčuveniji svjetski bokserski časopis “Ring magazin”, Josipovića je proglasio, uz to što je bio olimpijski pobjednik, za najboljeg boksera olimpijskog turnira, što će reći za najboljeg boksera svijeta te godine!
O banjalučkom boksu, kako je tekao njegov put kroz cijeli 20. vijek, nastavak idućeg utorka na istom mjestu…

SportDC