Dobar ti dan, međunarodna logiko. I srećan Međunarodni dan ljudskih prava, ko slavi.
LJUDSKA PRAVA – POKLOPI SE PO UŠIMA I ĆUTI
Na današnji dan, prije tačno 70 godina, usvojena je Opšta deklaracija o ljudskim pravima na Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija u Parizu. I silne međunarodne organizacije u BiH će se danas, kroz floskule, prisjećati „važnosti usvojenog dokumenta“. I apelovati, kako slušamo već treću deceniju, da BiH učini sve kako bi… nešto.
Teoretski s pravom, ali praktično – da se poklope po ušima. Upravo je međunarodna zajednice, kroz poslijeratno djelovanje u BiH, prekršila sve što se prekršiti da. Uključujući i ljudska prava, pa i snoseći krivicu za smrt. Doduše, ne onu doslovnu, biološku, ali i civilna smrt, uglavnom srpska, takođe je nemjerljiv zločin.
ROĐENDANI KOJI SE NE ČESTITAJU
Danas je i, gle apsurda, 21. godišnjica bonskih ovlaštenja visokog predstavnika u BiH. Pomoću kojih je (nebitno je njegovo ime, važno je da je sve aminovala međunarodna zajednica) visoki predstavnik napravio silna zla u BiH, većinom Republici Srpskoj. Valjda iz ljubavi prema ljudskim pravima.
Proteklog vikenda bile su i tačno 23 godine otkako nam je međunarodna zajednica, ova što cijeni ljudska prava, napravila prvi veliki cirkus. Koji je godinama kasnije, posebno u Republici Srpskoj, dobijao obrise horora. Godine 1995, između parafiranja Dejtonskog sporazuma 21. novembra u Ohaju i potpisivanja 14. decembra u Parizu, napravljen je presedan u međunarodnom pravu. Kojim je napravljena izuzetno stabilna osnova za kršenje apsolutno svih prava u BiH, a posebno ljudskih, u narednim decenijama.
Ali se ni o toj godišnjici ne priča.
DEJTON, PARIZ, LONDON, BON…
Na konferenciji u Londonu, 8. i 9. decembra 1995. godine (dakle, između parafiranja i potpisivanja ugovora o miru u BiH) zemlje učesnice konferencije dosjetile su se da naprave do tada neviđenu spačku.
Dejtonskim sporazumom zaustavljen je rat. Aneksom 10 Dejtonskog sporazuma, u skladu sa odgovarajućim rezolucijama Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija, BiH je dobila visokog predstavnika. Istina, moderni protektorat, ali, ako ćemo po slovu Dejtona, bez nekih posebnih ovlaštenja.
Zemlje učesnice Londonske konferencije mudro su se dosjetile da naprave jedan međunarodni eksperiment. Da same sebe osnuju u nešto, daju sebi ovlaštenja da budu šefovi, pošalju pismo UN-u u kojem piše: hej, mi od danas postojimo! i da nikada, nikome, ni za šta ne odgovaraju. Kao djeca kad se skupe, naprave svoju državu i nikome ne polažu račune. Osim ako u sobi ne izmrve grickalice.
To nešto su nazvale Savjetom za sprovođenje mira (PIK), proglasile se šefovima visokom predstavniku i nikad se, mudro koristeći vremenski međuprostor, nisu upisale u Dejton. Tako su narednih godina i decenija, a da za to ne moraju da odgovaraju ni jednom međunarodnom sudu, širile ovlaštenja visokog predstavnika.
Kulminacija je uslijedila upravo 10. decembra 1997. godine na konferenciji tog njihovog izmišljenog tijela, ovog puta u Bonu. Pa je poslije toga postalo sasvim normalno da jednog petka popodne, kad mu padne na pamet, visoki predstavnik smjenjuje 59 funkcionera, da ljudi, bez mogućnosti da traže pravdu na sudu, ostaju bez posla, da strani vojnici Sfora upadaju u kuće dok tinejdžeri spavaju, tražeći, navodno, ratno oružje…
JEDINO ŠTO DANAS NEMA SFORA
Sve je to radila i radi i dalje međunarodna zajednica u BiH. Jedino što danas nema Sfora.
Ako nikome u BiH to ne smeta, ne smeta onda ni meni. Ali nemoj makar danas da čitamo licemjerne poruke povodom Dana ljudskih prava.
Kad smo kod štete koju je napravila, od međunarodne zajednice smo poslije rata dobili samo osakaćen srpski jezik doslovnim prevodima opštih mjesta. Ja ne vidim da su učinili išta drugo.
A vi koji, iz ovog ili onog razloga, prizivate bonska ovlaštenja, nemojte, molim vas, čak ni u šali. O kojem god političaru da se radi. Ne tražite da nas opet satiru i zatiru.
