Boli ih briga

U normalnim državama stvari funkcioništu po principu ostvarenih rezultata. Bio si dobar student – postaneš asistent, bio si dobar asistent – doktoriraš i postaneš profesor, nakon nekoliko godina rada i uspjeha postaneš i dekan. Nakon godine sticanja ugleda i znanja najbolji postaju savjetnici važnih ličnosti, ministri, ambasadori ili neki drugi funkcioneri.

Kod nas je to malo drugačije.

Završiš školu, ili ne moraš ni to, dobiješ posao u nekoj instituciji preko stranke, sjediš danima i ništa ne radiš. Pošto toliko dobro ništa ne radiš, budeš nagrađen, pa dobiješ mjesto nekog rukovodioca. Ako i tamo toliko dobro ništa ne radiš, zagarantovano ti je mjesto bar zamjenika direktora. Ako i tu budeš dobro ne radio onda je fotelja ministra ili direktora sigurno tvoja.

Kako onda da pričamo o ostavkama i odgovornosti? Zašto da se direktor preduzeća koje ima 50 miliona duga osjeća krivim i odgovornim kada on nije ništa uradio?

Boli ga briga, nije njegovo da bude odgovoran. Njegovo je da odgovara svojim šefovima, da ne radi ni protiv koga u stranci i da ćuti kad treba da ćuti. Čovjek koji na poslu ne radi ništa ne može se ni osjećati odgovornim za loš razultat.

Grčki ministar civilne zaštite podnio je ostavku zbog katastrofalnih požara, rimski gradonačelnik zbog toga što je kreditnom karticom grada platio večeru, a norveški ministar zbog toga što je na odmor nosio službeni telefon…

Odgovorni, pošteni i moralni ljudi zbog i zbog malih grešaka daju ostavke. Postoji stara izreka koja kaže „cijena veličine zove se odgovornost“, a upravo zato mi više ni nemamo onih velikih.

Srpskainfo