Aprilski rat za rušenje Republike Srpske poranio

Sukob sa organima reda koji su došli da pruže podršku u obavljanju posla iz domena komunalne policije, pri kojem su uhapšeni roditelji Davora Dragičevića, funkcioneri PDP i drugi aktivisti; preveo je političku borbu na borbu sa MUP RS. A to uopšte nije naivno.

 

Naslušali smo se najava plišanih, obojenih i drugih revolucija, ali obično od strane dvorskih analitičara, koji budžetski mediji onda natrljavaju na nos opozicionim političarima. Sada su nekako u kašnjenju, jer organizatori performansa protiv vlasti, već odavno sami najavljuju rušenje državnog poretka u proljeće.

Otac pokojnog Davida Dragičevića i prije današnjeg incidenta, otvoreno najavljuje da će rušiti ustavni poredak na proljeće. Tumačenje ovoga kao prijetnju nasilnom smjenom vlasti, dok još ni svi rezultati nedavnih izbora nisu implementirani, ne bi mogli zamjeriti danas ni Emilu Vlajkiju. Barem u odnosu koliko je to otvoreno predstavljeno.

„Možda skinem državu i prije 7. aprila, ali tada ubice, niko od sedam njih, neće hodati. Neće ni voziti svoja auta, ni uniforme. Neće ni tužoci ići na posao, neće ni sudije. Neće raditi ni NSRS. Pejina unuka neće sjediti tamo gdje smo sad bili, a Burle neće biti u Laktašima. To zapamti Burle, a za ovo dijete sve ću uraditi! Idemo do kraja!“, rekao je Davor Dragičević nakon organizovanja nenajavljenog protesta pred Palatom predsjednika.

No, ono što je svim tim najavama i prognozama zajedničko, jeste da od tih novih prijetnji neće biti ništa, kao i do sada.

MEDIJSKI PROIZVEDEN FENOMEN (ČITANOST ILI NADUVAVANJE)

Ništa od toga što on govori se neće desiti, ali neki mediji opet prenose njegove riječi kao da imaju smisla. U najmanju ruku proročku dubinu. Ne neki mediji, već većina. Dragičević stariji je postao neka vrsta crnohronične dnevnopolitičke starlete, čiji stavovi se tabloidnom željom za čitanošću, prenose kao da nose bitnost stavova državnog službenika.

Čim se desi bilo kakav sukob sa čuvarima reda u Srpskoj, mediji automatski šalju svoje reportere da dežuraju na tom mjestu. Zašto?

Izvještavaju svaku banalnu sitnicu, ali bez ikakve kritičnosti kakva se očekuje i od novinara početnika. Bez odgovarajućeg podsjećanja na slična obećanja, bez podsjećanja na ranije izgovorene riječi, bez tačnog stavljanja svega u društveni kontekst. Čisto sa nekom senzacionalističkom željom za napuhavanjem događaja i što većom čitanošću.

Na kraju krajeva, oni uredno prenesu izjavu, ali nikad nam ne daju odgovor na neka logična pitanja. Kako mislite spriječiti izbore u oktobru? Gdje su dokazi koje ste obećali, kao i iznijeti imena ubica? Šta su motivi ubistva vašeg sina? Što baš sedmi april 2019. godine?

SEDMI APRIL JE BAŠ OKRUGAO BROJ?

Odavno se iskristalisalo kako istinskom otkrivanju uzroka smrti Davida Dragičevića, ovakvi mediji čine najveću moguću, ali medvjeđu uslugu. Održavajući u indukovanoj psihozi i oca i ostatak njegovih pristalica, kako on ima mesijansku ulogu. Zapravo, on je samo „pijun u ovoj priči“, čiji smisao je već odavno isključivo politički. Završetkom izbora većina ciljeva su i ostvareni, a on postao izlišan. Čuvar vatre za lokalne izbore koji dolaze za (manje od) dvije godine.

Davor Dragičević je danas jedna otužna marioneta, iza koje se sakrivaju svi oni koji su godinama sjedili, a i sada sjede, na dvije stolice. Pri tom se ne misli samo na one koji se slikaju sa njim u političke svrhe, već na one koji svoje ime ne iznose u javnost, već se trbuhozborački oglašavaju preko njega, što će se završiti isto kao i savez sa političkim partijama.

U svemu tome nije jasno što je izabrao 7. a ne 6. april, budući da ima jasniju istorijsku simboliku od, recimo, 5. oktobra? Izbezumljeni, očajni čovjek, odvojen od svog radnog mjesta i finansiran da bude 24-časovni „ne daj Bože nikome njegove sudbine“ performer, daje potpuno sulude izjave. Jede sinovljeve fotografije pred tužiocem, kostimira se u književne likove pred skupštinom, reklamira Lav pivo iznad improvizovanog svetilišta na Trgu Krajine.

Mora se preći u akciju, jer postaje politički i medijski uticajan kao Zmaj od Šipova.

NIJE DOSTA OHR, KOMANDU PREUZIMA EU

„Nadam se da će slučaj preći na nivo BiH, a onda i na međunarodni nivo“, rekao je otac stradalog Davida Dragičevića u studiju televizije N1 u Sarajevu, nakon sastanka sa ambasadorima zemalja EU, među kojima je najozbiljnije pohvalio ambasadora Hrvatske. Valjda što njega jedinog razumije bez prevodioca, iako bi predstavnik Zagreba tvrdio da priča drugačiji jezik.

Zagovarači Pokreta Pravda za Davida tretiraju EU, kao i ranije OHR, kao instancu nadređenu domaćim institucijama. Oni otvoreno zagovaraju i očekuju da će ambasadori zemalja EU, nakon sastanka sa Davorom i Murizom, da disciplinuju i uvrću ruku predsjedniku Visokog sudskog i tužilačkog savjeta Milanu Tegeltiji.

To čine logikom netačne polazne osnove, veoma karakterističnom za pojedince i organizacije koje finansiraju fondovi zemalja NATO pakta. Barem na papiru, takozvana BiH je nezavisna država i nije pripadnik ekonomsko-političkog saveza EU, koji bi takvim djelovanjem sasvim nediplomatski zadirao u unutrašnja pitanja jedne članice UN.

Potpuno je jasno da je u pitanju neskriven udar na Policiju RS i MUP RS kao takve, pa to nećemo objašnjavati, osim sa podsjećanjem da je jasno kome to odgovara i ko to medijski i institucionalno pomaže i ohrabruje.

ZLOČINAČKI EFBIH I NEPRAVDA ZA DŽENANA

Glasnogovornici su dva teško stresirana pojedinca (Muriz i Davor), bez ikakvog političkog znanja i obrazovanja, a istureni u prvi plan za korist određene političke opcije. No, upravo je cilj da isti takvi, preko ovog dvojca i u oba entiteta, dobiju poruku da su „glavni stranci“. Dok je u Efbihu to zakon, u Srpskoj baš i nije.

U ovim slučajevima se ne naglašava smiješna i nepostojeća nezavisnost BiH, kao u slučaju zastave u Predsjedništvu BiH i drugim spinovima. Kao kad je bila nestalni stan Savjeta bezbjednosti UN, dok samom tom Dejtonskom BiH još uvijek vladaju strane države…

Polako ali sigurno, kroz Pokret pravda za Davida, kristališe se politička filozofija po kojoj je Srpska zločinačka država, a BiH nešto od čega se očekuje spas „za svu našu djecu“. Sve to je najbolje sublimirano u prijemu kod Željka Komšića, pri čemu je (pod zastavom EU) jasno naglašeno oduševljenje slikom komunističkog diktatora Josipa Broza u kabinetu.

Sve to je, ideološki, doživjelo izborni krah u Banjoj Luci i ostatku Srpske, ali se i dalje nastupa sa pozicija zastupnika većinske „volje naroda“, „glasa naroda“. Pri tom se uopšte ne obrazlaže oduševljenje i nada koju Davor Dragičević iskazuje prema Sarajevu, obzirom na slučaj Dženana Memića. Njegov otac takođe tvrdi da je momak ubijen, te da se ubistvo zataškava i to baš u Sarajevu!?

ŠTO JE ONDA SARAJEVO BOLJE I MANJE ZLOČINAČKO OD BANJE LUKE?

Oko Dženana, nema ama baš nikakve ozbiljnije pompe ili protesta. Muriz Memić je neko ko se povremeno zovne u studio, ili se organizuje zajednički „veliki“ protest, da uz Davora i goste iz Banje Luke, da „multietnićki dekor“ ovoj jasno politički opredjeljenoj priči. Naglasak je na „zločinačkoj državi Republici Srpskoj“.

Mediji u Srpskoj, a još manje u Efbihu, ne bave se ni objektivnim izvještavanjem, a kamo li hronologijama i podsjećanjima. I ovi na strani vlasti, i ovi na strani opozicije. Niko se nije bavio pitanjem kako je moguće da od veterana VRS, koji je tražeći pravdu za sina na Trgu Krajine dizao tri prsta i isticao svoje ranjavanje u Otadžbinskom ratu 1992-1995. kao svoju posebnu zaslugu društvu, kroz par dana nastane čovjek koji diže pesnicu i ujedinjava narode? Nakon povremenih ljutnji i demantija da je to tako, uskoro i otvoreno zaziva Sarajevo, Sud BiH, OHR i EU?

Memić će takođe napasti čelnike SDA, opštepopulistički reći kako su ratni profiteri i kako su se obogatili, ali nikada ne govori „moje dijete je ubila BiH“ (ili barem Efbih“). On okrivljuje „korumpirane policajce i nečasne tužioce“ i kaže da mu je više sada stalo da budu kažnjeni oni, nego ubica njegovog Dženana. On ne prijeti zabranama proslava i koncerata, ne najavljuje državne udare u koje će „povesti svoj narod“? Ne registruje (politički) pokret u Banjoj Luci, ne govori da je nebitno hoće li se država zvati Bosna i Hercegovina ili Zapadna Srbija.

POŠTO IZBORA NIJE BILO, NEĆE BITI NI PROSLAVE NOVE GODINE?

Sa druge strane nepostojeće entitetske granice, Dragičević izjavljuje da je njegovo dijete „ubila država“, „ubila Republika Srpska“, pa još i precizira da je „ubijeno po naredbi Lukača, Milorada Dodika, Željke Cvijanović, Darke Ćuluma, Darke Ilića…“.

Zatim, hodajući u kadru ipred špalira policijaca i samo jednim mikrofonom, kao voditelji TV Pink devedesetih i dodesetih, on opetuje svoje novo obećanje: neće biti organizovane proslave dočeka Nove 2019. godine u Banjoj Luci. (!?)

A zašto? Što neće ići da spriječi doček Nove 2019. ispred Visokog sudskog i tužilačkog savjeta u Sarajevu?

Od njega je razumljivo što to ne vidi. Prosto ne može, niti je to razumno očekivati. No, niti je razumljivo, niti je pošteno od onih medijskih poslenika koji neprestano sjede na dvije stolice, da patetičnom i netačnom medijskom slikom doprinose izgradnji atmosfere u javnosti, po kojoj je Srpska „zločinačka država“, a nekom neobjašnjavanom logikom državna zajednica BiH i Efbih nisu. Ovi što prebijaju i hapse „žute prsluke“ u Francuskoj, tek to ne mogu biti. Oni su EU. Znači pozitivci i sa ambasadorima smo imali sastanak koji je „prebacio sva očekivanja“.

Ono što ste mogli pročitati na stranicama Frontal.SRB, a na šta su pripadnici ove grupe građana reagovali nekulturom i nasiljem, ispunilo se do najsitnijih detalja. Posebno ovo oko želje za prenosom nadležnosti i predizbornim korištenjem ovog slučaja.

PRED KIM USTUPA I KOGA SE BOJI IGOR RADOJIČIĆ?

Predizborna zapaljivost i neukus u medijima su bili očekivani i razumljivi, ali čemu to služi danas?

U svemu ovome, Frontal.SRB primjećuje da vlasti u Srpskoj, a posebno lokalne vlasti u Banjoj Luci, izbjegavaju da primjenjuju zakone i propise. Tolerišu vandalizam nad javnim spomenicima, okupaciju prostora bez pisanog odobrenja, nenajavljene i neodobrene proteste pred policijskim i državnim institucijama, sprečavanje slobodnog kretanja, blokade saobraćaja i sl; ali i sve češće pozive i obećanja da će doći do nasilnog rušenja ustavnog poretka, što je zabranjeno svim ustavima svijeta.

Osim što je morao zarad predstave u javnosti staviti na raspolaganje svoj mandat u GO SNSD Banja Luka, zbog lošeg izbornog rezultata koji je pravdao „slučajem Dragičević“, Igor Radojičić se napadno krije i nastavlja ustupati pred Davorom Dragičevićem. To je najvidljivije iz namjere da se „Zimzograd“ postavi u Parku Mladen Stojanović, a ne na Trgu Krajine, kao što je do sada bio red. Zašto?

Zato što bi se moralo pomaći srce-svetilište i doći do ovoga što se dešava sada.

VLAST IMA NEŠTO DA KRIJE?

Iz nekog razloga, gradonačelnik Banje Luke, ali i ostatak državnog aparata predvođen sa SNSD, do sada se ponašao se kao da će ovaj politički problem sam nestati, pa traže neke druge lokacije za organizaciju koncerata i sl. Uvijek se obilazi oko mjesta na kojem se okupljaju protestanti, kao da je to mjesto gdje je pronađeno tijelo, ili u najmanju ruku vjerski objekat.

Ukoliko se, nakon toliko bljutavih i isforsiranih kuknjava dvorskih analitičara o „ukidanju Srpske“ i „obojenim revolucijama, nasilnim smjenama vlasti“, koje su se orile sa javnog RTV servisa i pripadajućih satelitskih medija vlasti; nastavi sa ovako flagrantnim kršenjem zakona i propisa u estradne svrhe, nećemo imati izbora, već ćemo početi sumnjati da vlast istinski nešto krije.

Ne samo da Radojičić neće da se zamjera Morin Kormak i televiziji sa nacionalnom frekvencijom u kojoj on jedini gostuje (dok je ostalim članovima SNSD zabranjeno), već da li je to zaista državno naručeno i sakriveno ubistvo? Ako nije, što država ne primjenjuje zakon jednako prema svim roditeljima, koji nisu nečim zadovoljni?

Ukoliko se neko ne odazove pozivu na saslušanje, da li bi bilo logično da ga policija privede? Ako neko parkira automobil u pješačkoj zoni, nije li logično da se to vozilo ukloni o trošku vlasnika? Ukoliko neko postavi svetilište za svoje dijete, može li ga neograničeno dugo držati na javnoj površini i uzurpirati javni spomenik?

KVIZ PITANJE: SNSD SE BOJI „BROJNIH GRAĐANA“ ILI BARBARE?

Evo, nedavno je sav srpski svijet čuo za Barbaru Životić, njenu očiglednu neprofesionalnost i nesposobnost, te navijačko izvještavanje povodom opozicionog okupljanja u Beogradu, koji je takođe najavljivan kao nepolitički i građanski.

Međutim, bez obzira što je policija rekla da je okupljenih bilo oko 2.500, a opozicioni prvaci 15.000, objektivni posmatrači su ipak rekli da ih je bilo između 8.000 i 10.000. Najviše da je bilo između 10 i 15 hiljada prisutnih.

Niko nije rekao 20.000, 30.000, a pogotovo 40.000! A u Banjoj Luci jesu. Magična laž i brojka, koja se pokušala proturiti, i i dalje se ponavlja za najbrojniji predizborni skup u organizaciji Pravde za Davida. Dakle, u gradu koji je više od deset puta manji od Beograda, to ne bi izgovorila ni Barbara!

PRELOMNA TAČKA ZA LOKALNE IZBORE

U trenucima pred hapšenje situacija je takva da Davora Dragičevića ima sve manje. On u dnevniku ima sve manju minutažu. Sve udaljeniju od 19:30 časova. Pri izvještavanju, i tako ostrašćeni mediji, prestaju da koriste frazu „mnogobrojni“, pa su nakon izleta kroz Gospodsku ulicu do Palate predsjednika, i oni napisali da su ga „u njegovoj borbi za istinu i pravdu i 264. dana podržali su brojni građani“.

Evo, uzvodno je fotografija koju su sami postavili uz vijest, pa vi svojim očima pogledajte ima li tu i 30 ljudi, ili su ljudi zaista „brojni“, kad već više nisu „mnogobrojni“?

S tom mišlju, nastavljamo da pratimo šta se dešava na Trgu Krajine, povodom uklanjanja nečega što ćemo obraditi kao poseban motiv naredni put. Slijedeći patetiku većine medijskog prostora, to ćemo sada ovdje nazvati „Davidovim srcem“.

Frontal.rs