„Ropstvo teško, a sloboda mila, slavi narod Principa Gavrila. Gdje Miljacka teče još i sada, spomen osta na pločniku grada“.

Ovako je legendarni interpretator sevdalinke Safet Isović, dok je „bog pomagao“ opjevao „Mladu Bosnu“, Principa, ljubav prema slobodi svih naroda u BiH koja je završila atentatom na okupatorskog prestolonasljednika Franca Fedrdinanda. Međutim, kada je Safet postao jedan od osnivača SDA i u BiH buknuo rat, Princip je postao terorista, Austrougarskoj se u Sarajevu odaje počast, a Bošnjaci su razvili neopisivu ljubac prema protektoratima. Samo zbog toga što je Gavrilo bio Srbin. Da se razumijemo, nije kriv rahmetli Safet, to je bila promjena mentalno – političkog sklopa koji je zarobio većinu u Sarajevu.

Nešto slično dešava se s današnjim odnosom bošnjačke politike prema međunarodnoj zajednici oličenoj u visokom predstavniku. Od Vestendorpa, preko Ešdauna do Incka, svi su u Sarajevu proglašavani prijateljima BiH. Nije važno što BiH nikada neće biti suverena država dok je njihovog protektorata, nebitno je što OHR nema u Ustavu BiH, još je manje važno što su diktatorske odluke nekih od njih bile brutalno nasilje nad ljudskim pravima. Sve je uredu dok su odluke OHR usmjerene protiv Srba Srpske, ponekad i protiv Hrvata.

Jadno je gledati bošnjačke političke lidere, bez obzira da li sebe smatraju nacionalnim, lijevim ili građanskim, kako dozivaju OHR da kažnjava, smjenjuje, nameće svaki put kada nemaju znanja ni hrabrosti da riješe problem sa Dodikom ili Čovićem. To je neka vrsta Stokholmskog sindroma.

Srpskainfo