Otuda je “sindrom Dodik”, otvoreno govoreći, sindrom neprihvatanja prisustva Srba na prostoru BiH, odnosno ignorisanja istorije i stvarnosti
Piše: Nenad TADIĆ
– Kako politička zvijezda srpskog člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika raste, tako se stepen netrpeljivosti, pa i otvorene mržnje političkog Sarajeva i zvaničnog Zagreba prema trenutno prvoj političkoj osobi među Srbima u BiH umnožava i, na momente, postaje opsesivna.
STEREOTIP KAO POLITIČKA IGRA
Cijeli bošnjački politički spektar i znatna većina političkih faktora u Hrvatskoj optužuje Dodika da “nastavlja genocidnu politiku /prvog predsjednika Republike Srpske/ Radovana Karadžića” nad Bošnjacima i Hrvatima, te da je “dio kriminalnih struktura”.
Te optužbe su stereotip i, kao takve, imaju suštinsku manu – nisu ničim potkrijepljene, a i gađaju sasvim drugu metu.
Dodik nije nikada prozvan, a kamoli osuđivan za ratne zločine, a Međunarodni sud u Hagu je, prema tužbi bošnjačke strane u BiH i Hrvatske, presudio da nikakvog genocida na cijeloj teritoriji BiH niti u Hrvatskoj – nije bilo.
Samo su dešavanja u Srebrenica nazvana terminom: “lokalni genocid”, koji do danas izaziva pravna sporenja, i to ne samo u regionu.
Što se kriminalizacije tiče, do danas ne postoji presuda bilo gdje u BiH ili van nje koja bi potkrijepila te tvrdnje. One su, dakle, dio smišljene političke igre ili privatne percepcije prema Dodiku kao političaru. Ali, presuda bez tužbe?! Takvi su danas odnosi u BiH.
Svaki Dodikov potez tokom posljednjih godina, a pogotovo od opštih izbora u oktobru, kada je postao najmoćniji političar u Republici Srpskoj i BiH od Dejtona do danas, u Sarajevu i Zagrebu dočekuje se na nož i tretira, maltene, kao terorizam.
OPASNO JE POZIVATI SE NA USTAV
Kada Dodik traži BiH po dejtonskim principima – on je “rušilac BiH”. Znači, ko je za Ustav onako kako je i napisan taj ruši zemlju? Neobično i besmisleno. Ali, i to je danas BiH.
Kada Dodik održava veze sa hrvatskim stranom u BiH – on “radi protiv Bošnjaka”. A kada su Bošnjaci i Hrvati vezivali zastave devedesetih godina prošlog vijeka, sproveli referendum bez Srba i potpisivali vojni savez – to je bila, valjda, “pružena ruka prijateljstva”?
Kada Dodik poziva na ekonomski savez radi zaštite domaćih proizvoda ili na monetarni suverenitet, u Sarajevu se na to gleda kao na potez koji treba da posvađa bošnjačke političare sa ambasadorima iz važnih zemalja.
Ukratko, ne postoji ništa što Dodik ili bilo koji srpski predstavnik, može da uradi, a da bude prihvaćeno ili dočekano bar bez mržnje u ova dva nekada jugoslovenska grada.
SATANIZOVANJE SRPSKIH INTERESA
Ali, tajna te netrpeljivosti nije u Dodiku, a nije bila ni u ličnostima prije njega ili onima koji će doći nakon njega, već je uperena protiv svakoga ko na bilo koji način reprezentuje samo postojanje Srpske ili podsjeća, a kamoli propagira, na srpsko prisustvo ili simbole na ovim prostorima.
Postoji li viđeniji političar iz političkog spektra Srpske od 1992. godine, a da nije satanizovan u najvećim bošnjačkim i hrvatskim gradovima? Možda je stepen ispoljene netrpeljivosti bio različit, ali takvog nema.
Milorad Dodik je samo paradigma i opomena da je Republika Srpska trn u oku Sarajevu i Zagrebu, koji su 1994. godine u Vašingtonu potpisali Federaciju BiH, koja nije ni predviđala Republiku Srpsku.
Dodik, ali i svaki drugi političar koji sada insistira, ili će to u budućnosti činiti, na pravima srpske strane koja je dobila unutrašnjim i međunarodnim sporazumom – biće satanizovan, medijski mrcvaren i zasut mržnjom, koja ne želi dogovor već linč /medijski i politički/.
Šta bilo koji srpski političar sa iole jačim ovlaštenjima ili namjerama, pa bile i najčistije, može da uradi kada dolazi iz sistematski satanizovane sredine – iz “genocidnog naroda” i “velikosrpskog projekta”?
Sjetimo se u Hagu osuđenog Momčila Krajišnika, koji je i nakon izlaska svih srpskih predstavnika iz predratne skupštine BiH i, uprkos već najavljenoj ratnoj koaliciji muslimana i Hrvata, ostao da uzaludno ubjeđuje većinu da ne pravi referendum koji vodi u rat?
Ili Radovana Karadžića, koji je potpisao ostanak Srba u BiH, u zamjenu za njenu kantonizaciju po Kutiljerovom planu, da bi ipak ostao percipiran u Sarajevu i Zagrebu kao separatista i zločinac, a nekadašnji bošnjački lider Alija Izetbegović, koji se navodno zalagao za građansku BiH i koji je odbio taj plan, danas je “mirotvorac”.
Ili bivšeg predsjednika Republike Srpske Nikole Poplašena i predsjednika Narodne Skupštine Daragana Kalinića – oba su smijenjena odlukom OHR-a, uz suze radosnice Sarajeva i Zagreba.
I po svom stilu rada “uzdržani” Mladen Ivanić postajao je za tili čas “četnik” za sarajevsku politiku i medije, čim bi upotrijebio bilo koje zakonsko ovlaštenje koje nije po volji “jedinih čuvara Bosne”.
O stotinama drugih predstavnika Srba koji su bili na nižim pozicijama, a koje je zadesila ista sudbina, nema dovoljno mjesta za pisanje.
“SINDROM DODIK” – NEGACIJA STVARNOSTI
Za razliku od Hrvata iz BiH, kojima su ove stvari dobro poznate i koji su i sami počeli da doživljavaju u Federaciji BiH nešto od onoga što je izopštenim Srbima činjeno devedesetih godina prošlog vijeka, Zagreb ne može da se pomiri sa činjenicom da van granica Srbije postoji ikakav državotvorni entitet Srba.
Bošnjačka politika, pak, na Srbe sa ove strane Drine i Republiku Srpsku gleda kao na najveću prepreku za uspostavljanje kontrole nad cijelom BiH – političke i nacionalne. I tu nema pardona niti je na vidiku ikakva promjena u budućnosti.
Zato Dodikovi istupi, koji su, u suštini, normalni za svakog Srbina sa ove strane Drine, bio on konzervativniji ili liberalniji i glasao ili ne glasao za Dodikovu opciju, dovode do masovne dirigovane i godinama uvježbavane histerije u Sarajevu i proglašavaju se za “neprijateljke poteze”.
O čemu da pričate sa nekim ko želi da vam odredi šta ćete i kada da slavite, sa nekim kome smeta nacionalna, entitetska ili bilo koja obična zastava? Sa nekim ko, na kraju krajeva, do danas nije potvdio u svojoj skupštini Dejtonski mirovni sporazum, ali vas stalno tužaka da ga ne poštujete.
Otuda je “sindrom Dodik”, otvoreno govoreći, sindrom neprihvatanja prisustva Srba na prostoru BiH, odnosno ignorisanja istorije i stvarnosti.
“MULTIETNIČKI” IZGON IZ SJEĆANJA
Sarajevo je percipirano kao ultimativno multietnički grad. Ali, u stvarnosti, po jednom od rijetkih simbola takve priče – ljubavnom srpsko-muslimanskom paru Bošku i Admiri, koji je stradao 1993. godine u ratu, nije nazvana nijedna ulica ili trg.
Razlog? Djelimično zato što su probali da napuste grad i nađu svoju sreću na drugom mjestu. Suštinski, zato što su namjeravali da izađu preko, za političko Sarajevo, “nepodobne strane”. Pogodite koje.
Zato je, što se bošnjačkih interesa tiče, Dodik i bilo ko drugi iz Republike Srpske neželjeni gost u političkom Sarajevu i biće dočekivan, u zavisnosti od stepena političke snage koju ima, ili sa uobičajenom netrpeljivošću ili sa organizovanom medijskom hajkom.
Svako drugo objašnjenje je propagandna i prigodna priča za one koji nisu zapamtili ratnu BiH ili primaju platu da se ne bi sjećali.
