Prije nekoliko decenija na prijedorskim rijekama i potocima bilo je više desetina vodenica, međutim s razvojem tehnologije samo su neke od njih opstale. Jedna od takvih je vodenica u selu Ljeskare kod Ljubije, u vlasništvu porodice Radočaj u kojoj se već 83. godinu melje pšenica i kukuruz
Prije nekoliko decenija na prijedorskim rijekama i potocima bilo je više desetina vodenica, međutim s razvojem tehnologije samo su neke od njih opstale. Jedna od takvih je vodenica u selu Ljeskare kod Ljubije, u vlasništvu porodice Radočaj u kojoj se već 83. godinu melje pšenica i kukuruz, piše Anadolu Agency.
“Pričali su stariji da su od Ljubije do Brezičana nekad postojale 23 vodenice, a sada je samo ova naša, koju je 1936. godine izgradio moj pradjed”, kazao je za Anadolu Agency Milan Radočaj, četvrta generacija ove porodice, koja rukovodi njome.
Vodenica je podignuta na obali jednog potoka i kad radi punim kapacitetom u toku jednog dana samelje oko 120 kg žita. U njoj se najviše melju pšenica, kukuruz i heljda.
Radočaj je rekao da svoje usluge ne naplaćuju u novcu, već u najmu u brašnu, kao što se to radilo u nekadašnjim vremenima. Prema njegovim riječima, njihove usluge mahom koristi stanovništvo starije i srednje životne dobi, koje smatra da je brašno ljepše i kvalitetnije od onog koje je samljeveno na električnom mlinu.
Istog mišljenja je i Milan Radočaj i to je slikoviito objasnio na sljedeći način:
“Kada se čovjek malo zimi smrzne i trlja ruke polako ne može ih ugrijati, a kada trlja brže ugriju se ruke. E tako je razlika kod vodenog i strujnog mlina. Vodenica je tu da ostavi kvalitet brašna onakav kakav je i bio”, te dodao da se brašno tokom mljevenja na vodenici ne zagrijava i da zbog toga ne gubi svoja kvalitena svojstva.
Pohvalio se da je njihova vodenica uvrštena u jednu monografiju o bosanskokrajiškim vodenicama.
– Dio etno zaostavštine prijedorskog područja
Iako se komotno može uvrstiti u etno zaostavštinu ovog prostora, u njoj se nalaze stvari i predmeti koji spadaju u muzejske eksponate koji se svakodnevno koriste u vodenici.
Tako je među njima vaga s giviktima, za koje Radočaj ne zna koliko su stari, te takođe stari ključ kojim se nekad ona zaključavala, dok se na jednom od njenih zidova nalazi malo neobičan dokument o registraciji ove vodenice početkom 50-ih godina prošlog vijeka.
Radočaj je zaposlen u prijedorskom komunalnom preduzeću, pa mu u poslu u vodenici pomaže stričević.
Upitan da li ima neko ko će iz njegove porodice jednog dana naslijediti njega u vodenici, kazao je da ima tri kćerke, te naglasio da ne zna da li će ih to za par godina interesovati, ali dodaje da je njihova porodica brojna i da on ne sumnja da će ona i dalje biti ta koji će vodiiti brigu o njoj.
