Danas se navršavaju 23 godine od zatvaranja posljednjeg koncentracionog logora u BiH – “Silos” u Tarčinu iz koga su na Svetog Savu 1996. godine izašla posljednja 44 preživjela logoraša i to dva mjeseca od parafiranja Dejtonskog mirovnog sporazuma i predviđenog roka za raspuštanje logora u BiH.
Najzloglasniji logor u proteklom ratu u BiH otvoren je 11. maja 1992. godine, a zatvoren istog datuma kada i zloglasni fašistički logor iz Drugog svjetskog rata Aušvic.
U koncentracionom logoru smrti Silos bilo je zatvoreno više od 600 srpskih civila, uglavnom sa područja Pazarića i Tarčina, a logoraši su tu mučeni na 167 načina.
Prema svjedočenjima logoraša, ubijena su 24 srpska zatočenika strijeljanjem ili svakodnevnim fizičkim torturama, zlostavljanjem, prebijanjem i mučenjem glađu.
Јedan od preživjelih logoraša u Silosu Slavko Јovičić Slavuj istakao je da je to bila laboratorija za ispitivanje ljudske izdržljivosti i ubijanje svakog smisla o postojanju čovjeka.
“Logoraši su mučeni metodama koje su savremenoj civilizaciji i ljudskom razumu nepojmljive i nerazumljive, što su utvrdili stručnjaci na osnovu iskaza svjedoka”, naveo je Јovičić na svom blogu.
On je podsjetio da su u ovom logoru smrti uglavnom bili zatočeni muškarci od 14 do 85 godina i 11 žena, od kojih jedna u šestom mjesecu trudnoće. Osim 11 vojnika, koji su bili rezervni vojnici zarobljeni na liniji u Hadžićima, svi ostali bili su civilna lica.
Јovičić je napomenuo da su logoraše iz Silosa 1993. godine muslimani počeli da odvode na prve odbrambene linije muslimanske vojske na Igmanu i za potrebe obavljanja najtežih fizičkih radova zloglasne muslimanske jedinice “Zulfikar”, zatim u Hrasnicu, gdje smo danonoćno kopali tranšeje, pravili utvrđenja, rovove, bunkere, kao i na Јevrejskom groblju u Sarajevu.
Prema njegovim navodima, oko 50 logoraša, od kojih šest iz Silosa ubijeno je prilikom izgradnje “famoznog” tunela ispod aerodromske piste Butmir, koji su muslimani nazvali “tunel spasa”, a bio je “tunel srpskog stradanja”.
Јovičić dodaje da je riječ o civilima koji su bili prisilno zatvoreni u logor u Hrasnici ili angažovani u tzv. radni vod sastavljen od Srba, a u stvari je to bio “živi štit” u odbrani muslimanskih teritorija na području Hrasnice, Butmira, muslimanske Ilidže i drugih.
Јovičić je izašao iz Silosa samo sedam dana prije njegovog zatvaranja, na Bogojavljenje 1996. godine, poslije 44 mjeseca stravičnog stradanja i zlostavljanja ili nakon 1.334 dana zatočeništva.
On navodi da je od završetka rata do danas zbog stravičnih mučenja umrlo više od 200 logoraša od Australije, Amerike, Evrope, Srbije i na području Republike Srpske.
“Svi su oni sa sobom odnijeli svoje istine, jer nikada nisu dobili priliku da pred bilo kojom pravosudnom institucijom svjedoče o svojim stradanjima”, piše Јovičić.
Sva dokumentacija o tome šta se dešavalo u Silosu bila je predata bivšem glavnom tužiocu Haškog tribunala Karli del Ponte.
“To je bio Sizifov posao, jer Del Ponteova je imala samo jedan cilj, a to je potpuno satanizovati srpski narod. Ali, ona je zvijer u ljudskoj koži i nju nisu interesovali zločini počinjeni nad Srbima. Ona je imala samo zadatak i cilj da optužuje Srbe i da haški kazamat puni Srbima”, naveo je Јovičić.
Prema njegovim riječima, pravda, pogotovo ne postoji kad su u pitanju žrtve iz srpskog naroda, postoji samo istina, ali ona istovremeno nije i pravda. Podsjeća da je Sud BiH 5. jula prošle godine, poslije više od šest godina suđenja, donio prvostepenu presudu za ratne zločine u Silosu i osudio osmoricu optuženih na ukupno 60 godina zatvora.
On je istakao da je to bio najduži postupak u istoriji Suda BiH, koji je trajao više od šest godina, poslije kojeg je izrečena presuda osmorici optuženih za zločine počinjene u Silosu, kasarni Krupa i Osnovnoj školi “9. maj” na području opštine Hadžići. Osuđeni su za nečovječno postupanje, nanošenje fizičke i duševne patnje zatočenicima u logorima na području Opštine Hadžići.
Na po deset godina zatvora osuđeni su nekadašnji predsjednik Kriznog štaba Opštine Hadžići Mustafa Đelilović i bivši komandant Devete brdske brigade tzv. Armije BiH Nezir Kazić.
Vijeće je na osam godina zatvora osudilo nekadašnjeg načelnika SЈB Hadžići Fadila Čovića, kao i upravnika logora Silos Bećira Hujića, dok su komandir policije u Pazariću Mirsad Šabić i zamjenik upravnika u Silosu Halid Čović osuđeni na po šest godina.
Bivši upravnik logora u kasarni Krupa Šerif Mešanović osuđen je na sedam, a nekadašnji stražar u logoru Silos Nermin Kalember na pet godina zatvora.
Sva osmorica su osuđeni za zločine nad civilima srpske i hrvatske, a oslobođeni krivice za zločine nad ratnim zarobljenicima, s obzirom na to da je Vijeće utvrdilo da su svi zatočenici srpske nacionalnosti bili civili.
Јovičić nije želio da komentariše prvostepenu presudu, koja nije konačna, jer ne želi da nijednom rečenicom niti svojim potezom ometa tok suđenja, ali je ukazao na zabrinjavajuće činjenice.
“Zašto se neki bivši srpski logoraši i pozvani svjedoci nisu htjeli da odazovu na suđenje, zašto su neki svjedoci bili sasvim nepouzdani u svojim iskazima na sudu, zašto sam baš ja sedam dana svjedočio u Sudu BiH, iako sam jedva odlazio na suđenja zbog velikih zdravstvenih problema, dok se nijedan drugi svjedok nije zadržao više od dva tri sata na “svjedočenju, zašto su neki srpski logoraši svjedočili u korist muslimanskih zločinaca, odnosno zašto su bili svjedoci odbrane optuženih”, napisao je Јovičić na svom blogu.
On je izrazio pijetet svojim sapatinicma, koji su na najtragičniji način izgubili život još u toku rata zbog stravičnih zlostavljanja i mučenja, kao i onima poslije rata.
