Da bi tokom zime, kada snijeg zavije puteve u Potkozarju, Aleksandra Ritan, učenica prvog razreda, iz sela Košća stigla do škole u Međuvođu, njen otac Mladen konjem pravi prtinu i probija se kroz duboke smetove.
Zajedno s Aleksandrom, dok vjetar fijuče i raznosi snježne pahuljice preko brda i dolina, u školu udaljenu sedam kilometara pješači još šestoro djevojčica i dječaka iz ovog udaljenog i često zavijanog kraja ispod Kozare, odakle su mnogi otišli tragajući za boljim životom.
Mladenova kćerka Aleksandra priča da se prtinom satima probija do škole, povremeno poveze na grtalici, a onda pješke, korak po korak do škole.
Foto: Milan Pilipović/RAS Srbija
Mladen i Irena Ritan sa djecom
– Ponekad sjednemo na grtalicu. Više puta kobila se uplašila divljači i potrčala, a mi smo svi pali s grtalice u snijeg. Neko se smijao, neko plakao, a tata je galamio na kobilu i trčao za njom po dubokom snijegu – priča, pomalo sramežljivo, mala Aleksandra, koja je u svoju đačku knjižicu ubilježila prvo polugodište i mnogo petica.
Zato je radosno dočekala nastavak školske godine.
Foto: Milan Pilipović/RAS Srbija
Cijelo selo na prelu u Košći
-Kada nema snijega onda me tata vozi autom u školu i dolazi po mene. Tada je mnogo lakše i ljepše nego zimi, kao sada kada sve zamete snijeg do prozora – objašnjava Aleksandra Ritan.
U Košći su većinom ostali starci koji se zimi sastaju pored tople peći i pripovijedaju kako je nekada ovdje bilo, kako se živjelo, radilo, drugovalo i u noćima, uz petrolejku lampu razgovaralo do kasno naveče.
Momci su pjevali, prisjeća se starina Milenko Bakić, djevojke kuvale vino i rakiju dok su vani, na mjesečini, zavijale divlje zvijeri.
– Žalosni smo što su naši sinovi i kćerke otišli u svijet. Sada pričamo o davnim vremenima i čekamo njihove pozive, promećući tako dan za danom, godinu za godinom. Ipak, najveći problem su loši putevi koje su pokvarile bujice vode s planine, a odavno ih niko nije popravljao – vele Milenko Bakić, Mile Karan, Dragutin Bakić, Drena Kondić, Dragan Burazor…
Sastali su se u kući Irene i Mladena Ritana, najmlađeg bračnog para u selu, koji svojim primjerom budi optimizam, vjeru u novi život zaboravljenog sela na obroncima slavne planine.
Foto: Milan Pilipović/RAS Srbija
Mladen Ritan
Oni su ovdje iz Mlječanice doselili prije nekoliko godina i sa djecom namjeravaju ostati da žive u Košći. Njihova djeca, kćerka Aleksandra i sin Aleksandar (4), vole svoje selo u inat teškoćama.
Zabavljaju ih koze, ovce, prasad u štali, pilići i ostala živina. Vole stoku koju zimi njeguju u ušuškanoj štalici, a ljeti čuvaju na proplancima, koji već u rano proljeće bujno zazelene i okite se raznobojnim cvjetovima.
– Ovdje smo kupili staru kuću i stotinu dunuma zemljišta. Nabavili smo mehanizaciju, zametnuli stoku, izgradili štalu… Planiramo i kuću izgraditi jer je ova dotarjala, strahujemo da se ne sruši pod teretom snijega. Zavoljeli smo Košću i tu planiramo da gradimo svoju budućnost. Najteže je kada snijeg zavije, tada niti ko dolazi niti ide bilo gdje iz sela, osim velike potrebe… Skovao sam grtalicu od daske koju prežem za konja i tako selu otvaram put do Međuvođa, do glavne ceste Prijedor – Kozarska Dubica – priča Mladen Ritan, vrijedan domaćin koji se bori da djecu školuje i stvori bolje uslove za život svojoj porodici.
Foto: Milan Pilipović/RAS Srbija
Svima je sada, veli, najpotrebniji bolji put, jer su rupe i jaruge duboke pa se teško može proći. Najteže je ipak djeci koja do škole često moraju savladati velike prepreke, boriti se sa zimom, hladnoćom, vetrom, kišom i snijegom kao ove godine.
Statistika
U Košći i susjednom Pogleđevu, selu opjevanom u čuvenoj poemi „Stojanka majka Knežopoljka“ Skendera Kulenovića, ima dvadesetak stanovnika, među kojima sedmoro djece. Ostali su većinom starci od 70 godina u prosjeku.
Nekada je ovdje bilo neuporedivo više stanovnika svih generacija, domaćinstava punih stoke, stotine krava, konja i ovaca, a sada u dva sela imaju samo tri konja, iznio je svojevrsnu seosku statistiku Mile Karan iz Pogleđeva ilustrujući tvrdnju da ovaj cijeli kraj ubrzano umire i nestaje.
Zato je primjer porodice Mladena Ritana za svaku pohvalu, smatra naš sagovornik.
