Uobičajeno je shvatanje da su brak i porodica vrlo važne, ako ne i osnovne društvene ustanove, te da savremena kriza braka i porodice u vrijednosnom smislu predstavlja negativan fenomen.

U tri fragmenta koja slijede nastojaću da osporim pomenuto uvjerenje.

Prvonoseća ideja braka i porodice je ideja ljubavi iz koje su pojmovi braka i ljubavi izvedeni. Drugo, brak i porodica nisu društvene ustanove, jer su postojale mnogo prije same ideje društva. I treće, iako ne i po značaju, savremena kriza braka i porodice nije negativna nego pozitivna pojava.

1.

U grčkoj mitologiji ljubav nije svojstvo bogova. Naime, bogovi su vječni, stoga ne mogu iskusiti ljubav. Ljubav je ontološko određenje čovjeka kao smrtnog bića. Jer u perspektivi vječnosti i iz perspektive vječnosti ljubav nije moguća. Ona je uvijek fatalna i tragična. Fatalna, jer je radikalno apsolutna, a tragična, jer je prolazna. Tragedije nema mimo ljubavi. Tragedija nije sukob dvije istine, kako to pogrešno uče studente filozofije, već jasna svijest da će ljubav proći. Tragedija je jasno predznanje o konačnosti koje stoji u osnovi ljubavi.

Šta je sadržaj ljubavi? Iskustvo božanskog u odnosu dvoje ljubavnika. Govoreći terminima grčke mitologije, ljubavnim činom ljubavnici postaju nalik bogovima, jer je ljubavni čin apokalipsa – prodor vječnosti u vrijeme. Ali bogovi nikada ne mogu postati nalik ljubavnicima. Otuda stari grci radosno kliču: Amor fati – ljubomora bogova zbog prolaznosti!

Hrišćanska slika svijeta načelno poznaje tri vrste ljubavi: agape (žrtvena), filia (prijateljska) i eros (tjelesna). Kao i u grčkoj slici svijeta, i ovdje je ljubav ontološko određenje čovjeka. Formalno, čovjek ima dva izbora: ili brak (eros) ili monaštvo (agape). Međutim, faktički, hrišćanstvo je nastojalo da ukine ovu ravnopravnost podvodeći sasvim juristički tjelesnu ljubav pod žrtvenu, s obzirom da u krajnjoj instanci suština erosa nije erotika no žrtva (Hrist kao Logos). Otuda se u hrišćanskoj praksi sama ideja ljubavi postepeno izjednačavala sa idejom žrtvene ljubavi.

Ova sasvim pogrešna tendencija je neminovno vodila sve većem osporavanju tjelesne ljubavi, zbog čega je na kraju i sama ideja žrtvene ljubavi izgubila smisao budući da je lišena stvarnosti i ona sama postala samo neurotična i kompulzivna sublimacija. Ono božansko iz realnog čina ljubavnika je represivno i narativno transponovano u besmislen podvig. Zašto besmislen? Vrlo prosto. Prvo, Apostol Pavle, a kasnije i psihologija, jasno pokazuju da je odnos ljubavnika (brak) primaran. Odnos ljubavnika (brak) prema djeci je sekundaran, a odnos ljubavnika koji imaju djecu (porodica) prema okolini je tercijaran.

Dakle, suština braka (odnosa ljubavnika) je ljubav, a ne djeca ili održavanje nacije. Brak (odnos ljubavnika) nema nikakve veze s porodicom, a brak i porodica nemaju nikakve veze s legalitetom (pravnim normiranjem). Obrnuto ne važi.

3.

Iako suština braka i porodice nije pravne prirode, u specifičnim istorijskim okolnostima, koje karakterišu dugotrajne fizičke i ideološke okupacije (Otomanska imperija, Austrougarska te komunizam), konstruisana je, a potom i opšteprihvaćena praksa da se brak i porodica pravno i ekonomski normiraju. Cilj pravnog i ekonomskog nadzora ove vrste proizilazi iz potrebe kolektiviteta (naroda, nacije ili države) da obezbijedi pretpostavke neophodne za vlastito samoodržanje. Na taj način su, kako u tradicionalno-etničkom, tako i u komunističkom periodu, brak i porodica socijalno-pozitivistički redukovani na vlastitu suprotnost: brak je prestao biti eros (sveta tajna) zbog čega je postao emotivni konclogor, a shodno tome i porodica je postala preduzeće za proizvodnju djece.

Onog trenutka kada je odnos ljubavnika zamijenjen pravom i ekonomijom, tada je ljubav prestala biti pobjeda, a brak i porodica su postali poraz. Na sreću, svjedoci smo vremena u kome brak i porodica kao porazi ljubavi trpe vlastiti poraz.

(Nemanja Đukić, profesor sociologije na Univerzitetu u Banjaluci)

Srpskainfo