U BiH se zbog politike ljudi svađaju na krsnim slavama, rođendanima, sahranama i dženazama, pa zašto ne bi i na Evropskom olimpijskom festivalu mladih.
Kada ste na stadionu, aplauzi i zvižduci su neizbježni čak i za Ronalda i Mesija, a kamo li za jednog političara, u ovom slučaju predsjedavajućeg Predsjedništva BiH. Ali, kada su ti zvižduci u Sarajevu, u trenutku otvaranja EYOF u čijoj organizaciji ravnopravno učestvuje Srpska, i kada su upućeni Srbinu – e tada fešta dobija zanimljiv zaplet, a simbolične poruke se nižu jedna za drugom.
Ako ćemo politizovati, na Dodikov govor najviše zamjerki trebalo bi da imaju njegovi glasači u Srpskoj. Umjesto nazivanja Sarajeva Teheranom i nebezbjednim gradom, a BiH nužnim zlom i Frankeštajn državom (na čemu je, između ostalog, dobio izbore) čuli smo nadahnut i pomirljiv govor o sportu, viteštvu i miru.
Dodik je tih pet minuta izgledao kao najveći Bosanac i Hercegovac u Sarajevu. Nakon gostovanja u programima regionalnioh medija, kada je nervozno reagovao na pripremljene provokacije i teška pitanja, Dodik je očligledno i konačno naučio kako se ponaša na “tuđem terenu”.
Svako ko ga poznaje znaće da je u tome manje iskrenosti, a više političke pragmatičnosti. Ali, upravo je ta Dodikova pragmatičnost potencijalna slamka spasa za BiH i šansa za unutrašnji dogovor naroda i njihovih lidera, pod uslovom da i na drugoj strani nađe nekog sličnog, ko se u politici ne vodi samo mržnjom prema Srpskoj već zajedničkim interesima naroda i entiteta, pa neka u to ugradi i partijski interes.
Zvižduci pokazuju da većina u Sarajevu ne želi da prihvati Dodikovu pruženu ruku, pokazuju ogromne frustracije vlastitim životom koje su usmjerili ka Dodiku, pokazuju da im je srpski političar neprihvatljiv kao lider BiH, osim ako nije član neke „probosanske“ stranke.
Jedina nada su oni koji su apaludirali u nedjelju na stadionu koji nosi ime po velikom Hasetu. Od njih zavisi hoće li njihovi aplauzi ubuduće nadjačati zvižduke onog drugog, retrogradnog dijela Sarajeva.
