ID i Islamska deklaracija kao program izgradnje islamskog društva i vlasti u BiH

Stavovi iz Islamske deklaracije nisu ni novi ni jedini – oni su izraz mišljenja da je u sudaru sa vremenom, Islamska poruka postala zastarjela i sklerotična i da je to glavni razlog sveopšteg muslimanskog zaostajanja. Odgovor je: vjera podržana nasiljem, piše Dževad Galijašević u autorskom tekstu na portalu srpskistav.com.

Tekst prenosimo u cijelosti:

Sila prije uspostavljanja i sila nakon uspostavljanja Islamskog poretka. Formula za buđenje “uspavanog” muslimanskog naroda je jasna: “Narod koji spava može se probuditi samo udarcima” (Islamska Deklaracija, str. 35. treći pasus). Istorija će dati odgovor je li RAT trebao biti taj udarac – taj način buđenja i kažnjavanja uspavanog i zalutalog naroda, odnosno je li i to bio plan, želja ili mogućnost?!

Teza iz ID, da su muslimani neprosvijećeni je tačna, ali nije tačno da su neprosvijećeni zato što su dobri ili loši muslimani. Cijela Azija, Afrika– cijeli Balkan, žive u tom dobu plemenske svijesti, koja katkad i nije neprosvijećenost ali je uvijek neciviliziranost. Ona je činjenica i danas, kao što je bila i 1970.godine, ali njeni korijeni nisu u našem odnosu prema bilo kojoj religiji, čak ni u našem odnosu prema radu. Mnogo je međunarodnih okolnosti i zbivanja na koje ne utiču muslimani, u kojima ne učestvuju i koji od njih ne zavise. Mnogo je političkih igara i uticaja globalnih sila – mnogo je planova po kojima muslimani predstavljaju samo brojku, nevažnu za statistiku svjetskog interesa, modernih kolonijalnih sila. Ima tu i poslovične inertnosti, vjekovima stare, koja muslimane spriječava da nauče, kako u Evropi živjeti i djelovati evropski a kako na zemaljskoj kugli živjeti životom građanina svijeta. Definitivno: “Put rada, borbe i žrtve!” (ID, str. 60 – 4. pasus) može biti put napretka – jedino bez žrtava.

Totalni Islam – Islam kao sila i duhovnost – Islam kao nasilje nad čovjekom – to je u stvari vizija Islamskog poretka Alije Izetbegovića. “On treba da se ostvari u zemljama u kojima muslimani predstavljaju većinu stanovništva” (ID, str. 37 – 3. pasus) i to tako da se uspostavi “islamsko društvo i islamska vlast” (ID, str. 19).

Tragajući za islamskim preporodom, islamskim društvom i islamskom vlašću u zemljama u kojima su muslimani samo većina, i pored sebe imaju i druge, brojne državotvorne narode koji ne žele taj poredak, ponuđena je formula ostvarenja te ideje, a ona je slijedeća:

– Najavljujući preporod, mi ne najavljujemo razdoblje sigurnosti i spokoja, nego razdoblje nemira i iskušenja. Suviše je mnogo stvari koje mole za svojim rušiocima” (ID, str. 35). Poruka Alije Izetbegovića je jasna:

“Moramo, dakle, biti prvo propovjednici, a zatim vojnici!” (ID, str. 4)

Vizija boljeg života, novog poretka i novog duha, ne može se realizovati bez simbioze nužnosti propovijedanja i ratovanja. A da bi se za vojničku ulogu naroda okrivio neko drugi, budi se osjećaj ugroženosti, podstiču i raspaljuju nacionalne i vjerske strasti – rasplamsava mržnja; fabrikuju se kojekakvi pamfleti i deklaracije, iritiraju stare rane – a na kraju je kriv opet neko drugi: “Mi to nismo htjeli – nama je to nametnuto!?”

Za sve ideologe takvog poretka, poput Alije Izetbegovića, najveću opasnost predstavlja kritička misao humanističke inteligencije. Zato će Alija u ID, muslimansku inteligenciju (tzv. naprednjake) nazvati “pravom nesrećom za narod”.

“Te, tzv. Naprednjake, zapadnjake, moderniste, i kao se sve ne zovu, prepoznaćete po tome, što se obično ponose onim čega bi trebalo da se stide, a stide se onoga čime bi trebalo da se ponose”. (Islamska Deklaracija, str. 7. prvi pasus)

“Svi ti silni muslimanski reformatori, nanesoše samo štetu muslimanskim narodima preuzimajući od zapada samo štetni, zagušljivi, nusprodukt jednog civilizacijskog procesa” (ID, str. 7 drugi pasus).

ID posebno apostrofira Kemal-pašu Ataturka, Habiba Burgibu i Ahmeda Sukarna.

Po Aliji Izetbegoviću, Turska je klasičan primjer napuštanja staze pravog islama. Turska reforma, koju je sprovodio Kemal-paša predstavlja izdajstvo samog sebe – zaključiće u ID – da bi poslije dvije decenije, kao “predsjednik” kvazi države nastale raspadom Јugoslavije, veliki dio međunarodne aktivnosti i politike usmjerio prema Turskoj – šaljući svakodnevno emisare i poltrone – odlazeći i sam – da kamči vojnu i finansijsku milostinju – sadaku, ne zbog svog naroda, nego zbog svoje vlasti.

“Turska kao islamska zemlja, vladala je svijetom, Turska kao evropski plagijat, predstavlja trećerazrednu zemlju, kakvih ima još stotine na svijetu”. (ID. str. 4 prvi pasus).

Ta nesvakidašnja ogorčenost, autora ID, turskim reformama, najvidljivija je u napadu na Kemal-pašu, “koji je očito veći vojskovođa nego reformator” (Islamska Deklaracije, str. 8) te je nužno “da se zasluge Kemal-paše, za Tursku, svedu na pravu mjeru”, naročito zbog toga što jednim svojim dekretom zabrani nošenje fesa u Turskoj. To površno poimanje vrlo značajnog perioda Turske istorije, svjedoči o nepoznavanju uloge Kemal-paše, i ne samo njega, već i, u ID apostrofiranih i anatemisanih; Ahmeda Sukarna i Habiba Burgibe. Tvrdnja da uprkos uvođenju latinice Turci imaju više od pola stanovništva nepismenih i da je uzrok napuštanje arapskog pisma, kao zvaničnog pisma, te da bi od toga “trebali i slijepci progledati” (ID, str. 8 i 9) – zanemaruje činjenicu opšte nepismenosti muslimana, naročito u zemljama gdje latinica nikada nije ni uvedena. Promjena pisma u Turskoj upravo je bila motivisana velikom nepismenošću, pokazalo se, da je to ipak uspio pokušaj da se ona pobijedi. Uz to, uvođenje latinice nije značilo ukidanje arapskog pisma – ko je htio biti pismen, mogao se opismeniti i po vjerskom modelu, unutar vjerskih institucija, u kojima niko nikada nije pokušao osporiti svetost arapskog pisma u okviru Objave, vjerskog promišljanja i djelovanja. Samo zlonamjerni tumači, u svim ovim humanističkim pokušajima otkrivanja novih puteva napretka i slobode, mogu u tome vidjeti “novo dobrovoljno porobljavanje” (ID, str. 10 – 2., 3. i 4. pasus).

Islamska deklaracija ne omalovažava samo muslimane drugačijeg moralnog i političkog svetonazora – ona prelazi granice tolerancije i političkog ukusa, olako procjenjujući ulogu crkve, koja se “u svom istorijskom življenju stalno klatila između Kristove nauke i inkvizicije” ( ID, str. 53 prvi pasus), otkrivajući visok stepen nedostatka tolerancije i osjećaja odgovornosti, za ljude koji su izabrali drugi put – u drugoj vjeri ili mimo ikakve vjere, jednak stepenu nerazumijevanja za drugačije puteve u Islamu. Uslovno rečeno, zanimljiva je sukobljenost autora ID sa samim sobom, dok govori o faktoru porobljenosti muslimanskog svijeta. S jedne strane ID diskredituje i omalovažava najveće muslimanske borce za slobodu, sa druge strane optužuje i politički zapad i politički istok, zbog vjekovnog porobljavanja i eksploatacije muslimanskih naroda i zemalja:

“Mi smo porobljeni, u jednom trenutku 1919. godine nije postojala ni jedna nezavisna muslimanska zemlja, stanje koje nije zabilježeno nikada ni prije ni poslije toga”. (ID, str. 12 – treći pasus)

Taj žal za starom Turskom, kao oličenjem islamske moći i lament nad opštom porobljenošću, koja se dokazuje isključivo 1919.godinom, pogrešna je konstrukcija na kojoj stoji veliki dio koncepta ID. Јer, zanimljiva je činjenic,a da je taj nesretni muslimanski svijet mnogo više bio porobljen prije 1919.godine, samo što autor ID Tursku okupaciju tih zemalja doživljava kao njihovo oslobađanje. Drugo, netačan je podatak da 1919.godine nije bilo nezavisne muslimanske zemlje: Zabluda svih zabluda i temelj cjeloj konstrukciji, ne samo deklaracije nego i shvatanja po kome je nužno jedinstvo duhovnog i državnog poretka naći u Islamu, je u neznanju i propagandi, stvoreno mišljenje, po kome:

“Sve što je u istoriji i muslimanskog naroda veliko i vrijedno spomena, stvoreno je pod znamenjem Islama!” (ID, str. 3. četvrti pasus).

Za Aliju je samo ono što je stvoreno u ratu i ratom, vrijedno zato propagira silu:

“Naša sredstva su lični primjer, knjiga riječ. Kada će se ovim sredstvima pridružiti i sila? Izbor ovog trenutka uvijek je konkretno pitanje i zavisi o nizu faktora. Ipak se može postaviti jedno opšte pravilo: islamski pokret treba i može prići preuzimanju vlasti čim je moralno i brojno toliko snažan da može ne samo srušiti postojeću neislamsku, nego i izgraditi novu islamsku vlast. Ovo razlikovanje je važno, jer rušenje i građenje ne zahtjeva podjednak stepen psihološke i materijalne pripremljenosti. Preuraniti ovdje je jednako opasno kao i zakasniti.” (ID, – Islamska vlast 3/2)

Ključni izvor ovakvom pristupu i radikalnoj islamističkoj svijesti je u životu autora Islamske deklaracije, njegova izdvojenost van društva u kome živi – njegovo nezadovoljstvo tim društvom, državom, svojim narodom i svijetom u cjelini. Zato on govori u Islamskoj deklaraciji sa mržnjom o komunizmu i kapitalizmu, o kršćanstvu i židovstvu, o Turskoj i Tunisu, o nebu i zemlji. Samo zato, sedamdesetih godina on u svojim člancima objavljenim u Takvimu pod pseudonimom L.S.B. insistira na rušenju kao uslovu rađanja i stvaranja nove vrijednosti – “Suviše je mnogo stvari, koje vape za svojim rušiteljima” piše u Takvimu, pa to isto i u istoj formi, u Islamskoj deklaraciji. Samo zbog toga rasprava sa autorom Islamske deklaracije i sa idejama te deklaracije, sa pozicija humanističkog Islama, za ne-muslimana je besmislena i nepotrebna. “Nema humanog Islama” reći će svaki nemusliman kome je namijenjena uloga “kafira” i nepoželjnog državnog elementa.

“Islamski poredak– što znači ova riječ prevedena na jezik kojim misli, govori i osjeća naša generacija? Najkraća definicija islamskog poretka definira ga, kao jedinstvo vjere i zakona, odgoja i sile, ideala i interesa, duhovne zajednice i države, dobrovoljnosti i prisile. Kao sinteza ovih komponenti islamski poredak ima dvije temeljne pretpostavke: islamsko društvo i islamsku vlast. Prva je sadržina a druga forma islamskog poretka”. (ID – Alija Izetbegović)

Izvor: srpskistav.com