Šta će Bošnjacima NATO ako SAD garantuju suverenitet i teritorijalni integritet BiH, pita profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci Aleksandar Vranješ u autorskom tekstu za portal Sveosrpskoj, pod nazivom “Sarajevo ima iluziju da NATO postoji da bi branio muslimane na Balkanu i ubijao muslimane po svijetu”.
Tekst prenosimo u cijelosti:
SAD ostaju garant suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH, poručio je u svom prvom javnom obraćanju ambasador Erik Nelson. Uz to je dodao da je za njega prioritet svih prioriteta ulazak BiH u NATO i EU.
Odmah je stigla reakcija Denisa Zvizdića koji je izrazio zadovoljstvo porukama ambasadora Nelsona i zahvalnost na kontinuiranoj podršci. Sve u svemu, već viđeno!
Ambasador Nelson će nastaviti tačno tamo gdje je stala Kormakova, istom dinamikom sa istim efektom, ako je toga uopšte bilo u mandatu bivše ambasadorke.
Nešto je drugo ovde interesantno. Ako država SAD ostaje garant suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH, kao što veli ambasador Nelson, zašto su onda Bošnjaci toliko navalili u NATO, kao da im od toga zavisi opstanak države? Kao da im nije dovoljno što najveća ekonomija svijeta, sa svojim političkim, vojnim, finansijskim, kulturnim i svim drugim kapacitetima, garantuje suverenitet?
Uz takve garancije, zar je onda bitno da li je BiH u NATO ili nije?
Na kraju i sama Sjevernoatlanska alijansa zavisi prvenstveno od ekonomije SAD, koja izdvaja oko 3,5 odsto svog BDP-a za potrebe NATO pakta, što je otprilike 70 odsto od ukupnog budžeta Alijanse.
Sve u svemu, ako je SAD svojim kapacitetima garant suvereniteta BiH, kako se onda stvorio politički strah u Sarajevu da samo NATO može da zaštiti BiH od prijetnji kao što su secesija ili disolucija? Na kraju, postavlja se i pitanje da li bi stvarno NATO branio suverenitet BiH u slučaju nekih sukoba?
U julu 2018. godine predsjednik Donald Tramp gostovao je u emisiji kod Takera Karlsona na Foks njuz, koji mu je postavio otprilike sljedeće pitanje: “Kada bi Crna Gora kojim slučajem bila napadnuta, zašto bi moj sin morao ići da je brani?”, aludirajući na princip kolektivne odbrane iz Člana 5. Tramp je na to odgovorio: “Razumijem vaše pitanje i sam se isto pitam! Crna Gora je mala zemlja sa veoma snažnim ljudima. Oni su veoma agresivan narod. Oni postanu agresivni i čestitam, nalazite se u Trećem svjetskom ratu”.
Trampova izjava je izazvala medijsku buru, ne zbog njegove navike da malo malo potkači Crnu Goru (sjetimo se kako je onomad odgurnuo crnogorskog premijera Duška Markovićau Briselu 2017. godine), nego zbog njegovog svjesnog dovođenja u pitanje svrhe NATO pakta.
Uslijedila je poplava kritika na Trampov račun. Protivnici su se utrkivali sa izjavama kako američki predsjednik ne vjeruje u savezništvo i obaveze unutar Alijanse, kao ni u lojalnost prema saveznicima, niti poštuje sistem vrijednosti evropskih partnera.
Na udaru se našao i državni sekretar Majk Pompeo kojeg su novinari konkretno upitali da li bi SAD poslale svoje vojnike da brane Crnu Goru, na šta je uslijedio neodređen odgovor: “Ne želim da ulazim u hipotetisanje”.
Ako bismo ovu pometnju sa Crnom Gorom upotrijebili u slučaju BiH, Tramp bi vjerovatno slično odgovorio: “Zašto bismo vas mi branili?”. Tako da i nije najjasnije zašto se bošnjački političari toliko uzdaju u NATO, utoliko što ni Alijansa nema neku blistavu budućnost, sudeći prema aktuelnim polemikama.
Uzmimo sad ponovo hipotetičku situaciju da BiH nekim čudom uđe u NATO i sa trenutnih 1,33 odsto BDP-a, poveća izdvajanje za odbranu na dva odsto, dovede vlastitu ekonomiju do izdisaja, a onda se SAD povuče iz Alijanse i “kola krenu nizbrdo”.
Mislite da je ovo nemoguće? Ako je vjerovati Trampu, ovo je sasvim realan scenario.
Јedan bivši ambasador pri NATO paktu svojevremeno je izjavio za Njujork tajms da Alijansa može opstati četiri godine pod vlašću Trampa, ali sumnja da će izdržati osam godina. U istom listu smo mogli pročitati da je NATO značajno oslabio zahvaljujući nemogućnosti država članica da izdvajaju dovoljno novca za odbranu, ali i porastom nacionalizma i autoritarizma u Turskoj, Mađarkoj i Poljskoj.
Ipak, Njujork tajms ističe da je najvažni faktor slabljenja NATO sam Donald Tramp koji prema ovom listu više preferira Vladimira Putina nego evropske saveznike. “On je izgradio naviku da preispituje Član 5 – garanciju uzajamne odbrane, što predstavlja centralni stub evropske bezbjednosti posljednjih 70 godina”, ističu u Njujork tajmsu, dodajući da Tramp često izjavljuje da SAD neće braniti evropske saveznike ukoliko odbiju da “plate svoje račune”.
Sve ovo je izazvalo strah da bi Tramp stvarno mogao povlačiti neke poteze koje bi dugoročno nanijeli štetu NATO paktu. Kada je u jednom momentu tvitnuo da bi se SAD trebalo da povuku iz Alijanse, američki Kongres je hitno reagovao. Tako je Predstavnički dom usvojio 22. januara ove godine “Zakon o podršci NATO”, koji bi trebalo da zabrani Trampu korišćenje državnog novca u svrhu plaćanja troškova izlaska SAD iz Sjevernoatlanske alijanse.
Međutim, stručnjaci se slažu da bi Tramp ipak mogao da zaobiđe Kongres, u slučaju donošenja odluke o izlasku iz NATO pakta. U tom slučaju, pretpostavlja se da bi evropske države preuzele upravljanje Alijansom, ali da bi pakt prosto izgubio na snazi. Sve ove hipoteze, nastale kao reakcija na Trampov stav prema NATO, izazvale su niz rasprava u kojima kraj Alijanse više ne izgleda toliko nemoguć.
U tom kontekstu je izaključak francuskog politikologa Fransoa Hajsburga, da “iako NATO i dalje postoji, savez gotovo da više ne postoji”. On je ovu tezu potkrijepio analogijom između crkve i relgije: “Crkva i dalje postoji, ali je vjera isparila. Crkva bez religije gubi svoju misiju, tako da je situacija veoma, veoma, veoma ozbiljna”. Drugim riječima, bez obzira što birokratski mehanizam NATO pakta funkcioniše, njegova suština polako isparava.
U tom smislu pišu za posljednji broj Forin afersa i Filip Gordon i Džeremi Šapiro u tekstu “Kako je Tramp ubio Atlansku alijansu”. Prema ovim autorima, NATO pakt je mrtav, a ubica je lično Tramp. Čak ni budući američki predsjednik (autori se uzdaju da to ipak neće biti Tramp) neće imati šanse da “oživi” staru Alijansu, nego će na “pepelu prošlosti” morati uspostavljati novo savezništvo zasnovano na mnogo realističnijem pogađanju između Evrope i SAD, zaključuju Gordon i Šapiro.
Ova dva autora razrađuju i drugačiji scenario – šta ako Tramp ponovo pobijedi 2020. godine? U tom slučaju NATO bi mogao doživjeti transformaciju u “populističko, nacionalističko i rasističko partnerstvo između SAD, Mađarske, Poljske, Italije i ostalih”, čije bi osnovne vrijednosti bile mržnja prema islamu i migrantima.
Šta ako bi se ostvario ovaj scenario? Da li bi NATO i MAP i dalje bili prioritet Bakiru Izetbegoviću i Denisu Zvizdiću? Ili šta bi bilo da BiH kojim slučajem uđe u NATO u narednoj godini, a onda dođe do transformacije po ovom drugom scenariju?
Šta onda? Kako bi Bošnjaci opstali u nekom savezu zasnovanom na islamofobiji, iz kojeg bi Turska vjerovatno prva izašla?
U julu 2018. godine uredništvo Njujork tajmsa potpisalo je tekst “Zašto je NATO bitan” u kojem se navodi da je nakon Hladnog rata Sjevernoatlanska alijansa dobila sasvim novu namjenu – odbranu muslimana na Balkanu, a nakon “11. septembra” – pomoć Sjedinjenim Američkim Državama u borbi sa terorizmom.
Prema ovoj tvrdnji, ispada da je jedina svrha NATO pakta odbrana muslimana na Balkanu i ubijanje muslimana na Bliskom istoku i sjeveru Afrike!
Bilo kako bilo, ne treba sumnjati da upravo ovakvu viziju NATO pakta imaju bošnjački politički prvaci, kada uslovljavaju formiranje Savjeta ministara atlanskim integracijama, čak i na uštrb evropske budućnosti i statusa kandidata.
Na kraju, prije nego razmisle da li NATO može da sačuva budućnost BiH od disolucije ili secesije, možda bi trebalo prvo da se zapitaju u kojem pravcu ide Alijansa. Da li postoji realna mogućnost da ih NATO iznevjeri u njihovim očekivanjima da će silom disciplinovati Srbe i braniti BiH od Republike Srpske?
Možda ne bi bilo loše da bošnjački političari o tome porazgovaraju i sa novim ambasadorom Nelsonom, prije nego što se oduševljeno prime na već poznate floskule iz američke ambasade.
Ko zna, možda će im ambasador iskreno odgovoriti šta njegovi šefovi Tramp i Pompeo stvarno misle o očekivanjima bošnjačke političke elite i vrijede li sve te zablude novca, vremena i evropske perspektive, a možda čak i budućnosti BiH.
