„Porodica se danas optužuje za brojne nedostatke i probleme, a istovremeno se ne zna ni koje vrijednosti treba da zagovara i da prenosi djeci“. U ovoj izjavi univerzitetske profesorke Aleksandre Hadžić dobro se oslikava poveliko breme problema sa kojima se kao društvo i kao porodice borimo.
Bilo da razmišljamo o moralnim vrijednostima koje djeci treba usaditi ili o najboljoj zaštiti njihovog zdravlja, više smo zbunjeni nego sigurni šta treba da radimo i kako da to izvedemo. Često i kardinalno griješimo, a još češće zbog toga trpimo uvrede i (ne)osnovane kritike okoline. Teret je veliki, pomoći je malo, a djeca su, nažalost, ogledalo toga.
Činjenica da sve kasnije progovaraju, jedna je od ozbiljnijih posljedica, jer to dolazi od svojevrsne zanemarenosti. Pokazuje to najprije koliko smo izgubili na vještini i blagodatima stvarne ljudske interakcije, sa posljedicama po naše mentalno zdravlje i razvoj djece.
Ali pokazuje i koliko smo zaokupljeni borbom za opstanak i poslom ili, na drugoj strani, karijerom, strankom, društvenim mrežama, telefonom, rijalitijima, kafanama, kladionicama, tračevima, izgledom… I da svi, pod hitno, moramo naučiti da kažemo “ne” onom što nam uzima energiju i dragocjeno vrijeme: nametnutim obavezama, tuđem poslu, Fejsbuku, teškim ljudima i koječemu – radi prečeg posla.
Djeci smo potrebni prije svega mi i sada, i to nije fraza. Ali jeste nešto što se lako zaboravi i zapostavi. Srećom, može se i ispraviti, ako se ukaže na to, prepozna i radi. Zato o tome i pišemo.
