Episkop Sergije: Krivi smo što jesmo!

Njegovo preosveštenstvo episkop bihaćko-petrovački Sergije istakao je da je bilo kakav povod dovoljan za pojavu antisrpske histerije i da se srpskom narodu uvijek iznova pripisuje neka krivica. Episkop navodi da je jedina krivica Srba u tome što ne odustaju od sebe, svog imena, vjere, jezika, pisma, istorije i predaka.

Tekst objavljen na sajtu Eparhije bihaćko-petrovačke, prenosimo u cijelosti:

Ne sudeći i ne osuđujući ništa i nikoga, sem sebe i svojih slabosti, ostajem zapanjen antisrpskom histerijom za koju je, izgleda, potreban bilo kakav povod, bila to obična  utakmica, suđenje bilo kome za bilo šta ili nešto sasvim treće.

Duboko pogružen u dušu našeg nacionalnog bića, ne mogu a da ne priznam – Krivi smo što jesmo!

Krivi smo kada nas protjeruju, kada sa zavežljajem napustimo svoja ognjišta, kada nas “oslobodioci” “oslobode” od nas samih, zauzimajući naše njive i livade, naše kuće i okućnice, skrnaveći naša groblja i naše hramove. Krivi smo i kad nas progone, ali smo krivi i onda kada ostanemo na svom ognjištu, ne tražeći milost od nemilosnih.

Zbog takve krivice ubijani smo i u jednom i u drugom slučaju, i u Prvom i u Drugom ratu, nebrojeno puta u posljednjih pet vijekova, ali i nekoliko puta u zadnje tri decenije. Našu su krivicu naši dušebrižnici pokušali oprati našom krvlju, koja je lila zahvaljujući džihadističkoj empatiji, NATO bombama, osiromašenom uranijumu, neoustaškom milosrđu…

Ipak, naša krivica je ostala, jer smo ostali mi, pa makar i u tragovima, da svjedočimo sobom krivicu koja nam se iznova pripisuje.

Krivi smo kada progovorimo, kada se usudimo tražiti mrvicu pravde za sebe, ali smo krivi i onda kada ćutimo, vjerujući da će nas zlo mimoići. I tada smo krivi, jer mi drugačije, izgleda, ne umijemo. Tako nam kažu, nudeći nam vječnu ulogu krivca za sve.

Krivi smo što pišemo ćirilicu, pa nam, valjda, zato lupaju table sa ćiriličnim natpisima.

Krivi smo što smo ostali pravoslavni, pa nam zato ruše i skrnave crkve i manastire.

Krivi smo što govorimo srpskim jezikom, pa nam zato nude tuđe jezike, uvjeravajući nas da je svaki bolji, korisniji i ljepši nego naš.

Krivi smo što se smatramo Srbima i što nismo poslušali Benjamina Kalaja kada nam je, onomad, velikodušno ponudio “bosanski” nacionalni identitet, izmišljajući ga samo zbog nas.

Krivi smo jer nismo zaboravili naše pretke, a trebalo je da se odreknemo i sebe i njih, ne da bismo bili nevini, već da bismo postali manje krivi.

U tome je naša krivica – ne odustajemo od sebe, od svog imena, vjere, jezika, pisma, istorije, predaka…

Već više od pet vijekova, obilježeni krivicom kao krstom, raspeti lutamo kroz istoriju tražeći mjesto i vrijeme za naš nacionalni smiraj. Ne nalazimo ga ni danas, kao što ga nismo nalazili nikada u istoriji.

Ne nalazimo ga ni danas, kao što ga nismo nalazili nikada u istoriji.

Gonjeni i progonjeni, ostajemo svoji, nemajući u svijetu ni brata ni prijatelja, već samo nalazeći utjehu u Hristu raspetom i vaskrslom, koji je, mnogo prije nas, raspet jer je od onovremenih sudova optužen da je kriv.

Ako Gospod nije roptao, nećemo roptati ni mi, dok čekamo nastavak našeg nacionalnog raspeća, pjevajući zajedno sa Svetim  Đakonom Avakumom, glasno i radosno: “Što nas prije razapnete, prije ćemo vaskrsnuti!”.

RTRS