Galijašević: Kakva je veza između napadača s Novog Zelanda i vehabijskih kampova u BiH?

Dževad Galijašević, ekspert za borbu protiv terorizma u kolumni za portal magazina Pečat, dovodi u vezu napadača s Novog Zelanda i vehabijske kampove u BiH.

Tekst prenosimo u cijelosti:

Opaki naum

Kada je prošle nedjelje na Novom Zelandu australijski hrišćanin i fanatik napao dvije džamije i ubio 49 ljudi, malo ko se sjetio slučaja vehabija iz sela Stranjani kod Zenice. Da li se u vezu mogu dovesti napadač s Novog Zelanda i vehabijski kamp na zaleđu Balkana? Mogu, ali pod jednim uslovom – u jednačini mora biti i BiH.

Sat nakon masakra na Novom Zelandu svi forenzički dokazi i sredstva izvršenja postali su medijski suveniri, dostupni svima. Oglasio se i državni tužilac Bugarske Cacarov Sotir rekavši da je Brenton Tarant (28) prošle, 2018. godine boravio u Bugarskoj. Naveo je i da je došao u Sofiju letom iz Dubaija, te koliko je u Bugarskoj boravio i gdje je nakon toga otputovao. Prema njegovim riječima napadač na džamije, Tarant iz Krajstčerča, iste godine je boravio u Crnoj Gori, Srbiji i BiH, u periodu od 28. do 30. decembra, a prenijela je agencija BTA.

Cacarov je naveo da bugarska služba bezbjednosti sarađuje s kolegama iz Srbije i Crne Gore u vezi s tim, ali i sa službama iz SAD, s Novog Zelanda, iz Australije i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Boravak napadača s Novog Zelanda na Balkanu vrlo brzo je potvrdio i hrvatski premijer Andrej Plenković, koji je rekao da je Tarant krajem decembra 2016. i početkom 2017. godine bio u Hrvatskoj.

Možda je ovo prilika da Plenković progovori o ulozi Hrvatske u aboliranju i pomaganju vehabija u BiH i tako ponudi kolegama u svijetu izvjestan trag koji bi napadača sa Novog Zelanda odveo ne u Srbiju, preko folklornih motiva koji su upućivali na fascinaciju srpskom istorijom, već u rodno mjesto vehabija i njihovih pomagača – BiH i Hrvatsku. Naime, sjetimo se vehabija iz sela Stranjani kod Zenice kojima je trebalo da hrvatske diplomate dostave dvije puške.

Slučaj je trebalo da ostavi utisak benignog djelovanja inferiorne grupe. Za sve, sem naravno za one koji znaju da je puške u svom autu, u društvu jednog novinara, prevozio hrvatski konzul u BiH. U ovoj otužnoj, ali ni najmanje bezazlenoj raboti svoje učešće su uzeli zamjenik ministra bezbjednosti u BiH i poneki tužilac. Nakon 24 sata u Njujork tajmsu osvanuo je tekst pod naslovom: “Hrvatska pokušala podmetnuti dokaze o djelovanju selefija u BiH i njihovim terorističkim vezama”.
Iza plana koji je vodio do svih značajnih Hrvata u BiH i Hrvatskoj stajao je Dragan Mektić. Opaki naum.

Hrvatska ćuti

Istina je da su mudžahedini u BiH u vrijeme ratnih godina dolazili preko Hrvatske. Kada su Hrvati i Bošnjaci pak zaratili, već početkom 1994. u Alžiru je ubijeno dvadeset radnika iz Hrvatske, da bi iduće godine sljedbenici šejha Talata iz BiH izveli teroristički napad na policijsku stanicu u Rijeci. Slijedilo je nemilosrdno ubijanje hrvatskih povratnika u Srednjoj Bosni; policajca Ante Valjana ubijaju u Travniku a u Sarajevu, u klasičnom terorističkom napadu auto-bombom, gine zamjenik ministra policije BiH Јozo Leutar.

Hrvatska se ipak opredijelila da o ovim stvarima ćuti. Da nije, bilo bi dragocjeno da objasni zašto je i kako, za potrebe američke i britanske politike, s Aerodroma “Franjo Tuđman” u Zagrebu prebacivala do Istanbula pa dalje do Dijarbakira džihadiste iz BiH spremne za vruće sirijsko ratište. Ili, recimo, kako je oslobodila teroristu Alema Čamdžića, ubicu Hamasovog stručnjaka inženjera Muhameda Zuarija u Tunisu u vrijeme dok je sud u BiH oslobađao drugog učesnika ovog terorističkog čina Elvira Šarca?!

No, Hrvatska ćuti. Ona zna da se na džamijskoj ruti kreću desetine hiljada vojnika Islamske države, Nusra fronta, HTS-a i Al Kaide koje Zapad zove pojednostavljeno migrantskim talasom.

A ćute i Bošnjaci.

Iz ove zemlje je preko tri stotine mladih ljudi (selefija, vehabija, vjerskih fanatika) otišlo da ratuje u Siriji zbog “bolje perspektive”. Danas se vraćaju i sa obavještajnom agencijom i tužilaštvom dogovaraju minimalne kazne za pristupanje Al Kaidi, Islamskoj državi, Džabhatun an Nusra i Hajat Tahrir el Sham. Već duže vrijeme oko 6.000 selefija prolazi kroz razne interne evidencije terorista na svim bezbjednosnim nivoima. Hrvatska operativna evidencija operiše brojem od 10.000.

Muslimani u BiH valjda ne pomišljaju da bi neke grupe i organizacije koje djeluju i u BiH, a od kojih se njihove elite nisu jasno distancirale, i od njihovih džamija mogle da naprave mete budućih napada. I da otkucava zadnji čas da se prestanu gurati u rovove velikih interesa, geopolitičkih igara.

Izvor: pecat.co.rs