epa07450648 Former Bosnian Serb leader Radovan Karadzic enters the court room of the International Residual Mechanism for Criminal Tribunals in The Hague, Netherlands, 20 March 2019. Nearly a quarter of a century since Bosnia's devastating war ended, Karadzic is set to hear the final judgment on whether he can be held criminally responsible for unleashing a wave of murder and destruction. United Nations appeals judges will on Wednesday rule whether to uphold or overturn Karadzic's 2016 convictions for genocide, crimes against humanity and war crimes, as well as his 40-year sentence. EPA-EFE/PPETER DEJONG
Ni u trenutku okončanja rata BiH nije bila podijeljena kao sada. U jesen 1995. osjećalo se olakšanje, sreća, kraj nečeg zlog.
Ali, euforija je bila kratkog daha; počelo je preračunavanje. Bošnjacima je postalo jasno da nisu dobili unitarnu BiH, Hrvati su skontali da Federacija nije isto što i Herceg-Bosna. U takvom odnosu snaga, jedini koji su nešto konkretno dobili bili su Srbi. Dobili su Republiku Srpsku, bez kantona, u čijem je Ustavu tada pisalo Republika srpskog naroda.
To je bio signal Sarajevu i strancima da se hitno mora reagovati na dva fronta – razvlašćivanje RS, njeno postepeno gašenje i smjene funkcionera, a na drugoj strani progon kompletnog političkog i vojnog rukovodstva za ratne zločine, bez obzira što je VRS devedesetih bila posljednja formirana vojna formacija u BiH.
Pretposljednji čin tog poduhvata vidjeli smo u srijedu u Hagu, a posljednji će biti presuda Ratku Mladiću. Krug pakla se zatvara tako što ove presude koriste kao pogonsko gorivo raznim Bajrovićima koji pojedinačnu krivicu izjednačavaju s krivicom naroda i pozivaju na ukidanje „genocidne tvorevine“. Kako s takvim ljudima živjeti u istoj državi?
Da, pripadnici Vojske Republike Srpske činili su zločine, kao što su to radile i tzv. Armija BiH, HVO i HV. Da, Karadžić kao vrhovni vojni komandant jeste odgovoran što su njegovi podređeni činili zvjerstva i morao je da plati. Čak i da je potpuno nevin, njegova glava bila bi na panju jer se drznuo da stane na čelo Srba.
Ali, za razliku od Nasera Orića, za Karadžića niko nije posvjedočio da je klao zarobljenike, niti da je naredio njihovo smaknuće. Karadžić je dobio doživotnu, a Orić je oslobođen u Hagu i u Sarajevu.
E, tu leži problem. Prihvatili bi Srbi presude Karadžiću, Mladiću, Krajišniku, Plavšićevoj, da su slično prošli Izetbegović, Tuđman i njihovi podređeni, a imali su zbog čega. To nije nikakvo pravdanje jednog zločina drugim, već naprosto potraga za pravdom.
