Zar tražimo previše?

Nema nereda, nema čekanja u redu. Nema čekanja plate ni razmišljanja da li će te doktor pregledati ako nemaš novca. Nema politike, nema rasprave o političarima. Gdje god uđeš rade sposobni ljudi, nema gužvi. Ljudi ne znaju ko su direktori i gradonačelnici, nema ih da se slikaju kraj svake rupe.

Gospodo, zar je ovo nemoguće? Zar tražimo previše? Zar u Republici Srpskoj nije moguće napraviti bar upola ovakav sistem? Da li smo glupi ili namjerno idemo ka samouništenju?

Opis s početka priče je zapravo slika zapadnih zemalja gledana očima hiljada naših građana, koji su tamo otišli trbuhom za hljebom. Nešto sličnoj onoj sceni kada čovjek s dioptrijom prvi put u životu stavi naočare. Ne može da vjeruje da toliko lijepih i jednostavnih stvari postoji oko njega, a do sada nije znao za njih.

Nekima ni plata nije bila presudna; otišli su jer ne vjeruju da će ih država zaštititi kada im zatreba, jer se ni skoro tri decenije od rata još ne osjećaju bezbjedno u vlastitoj zemlji, otišli su kako ne bi morali da traže štelu od vrtića do groba. Otišli su jer se ovdje ne osjećaju kao ljudska bića, već kao robovi nepismenih, nadmenih i kriminalizovanih političara i njima pripadajućih gazdurina.

Naša djeca, komšije, prijatelji i kumovi u Njemačkoj i Švajcarskoj često su građani drugog reda, rade ono što Švabe neće. Ali, ni s takvim načinom živote kažu da im ne pada na pamet da se vrate u BiH.

Možete onda da zamislite koliko je ovdje jadno.

Srpskainfo