Svijetom je odjeknula vijest da je u Londonu uhapšen osnivač “Vikiliksa” Džulijan Asanž. Poslije 6,5 godina, njemu je ekvadorska ambasada ukinula politički azil, a “Vikiliks” napominje da Asanž uopšte nije ni izašao iz ambasade već je, kako se može vidjeti i na snimcima, iznijet iz zgrade.
Dok su ga izvlačili, povikao je: “Morate se oduprijeti, možete se oduprijeti!” “Vikiliks”, takođe, ističe da je policiju pozvao ambasador Ekvadora u Londonu.
Dok se svjetska javnost pita šta će se dogoditi sa najpoznatijim svjetskim uzbunjivačem, podsjetimo se ko je Džulijan Asanž.Asanž, koga su pojedini publicisti opisali “kao najopasnijeg čovjeka na svijetu” po svemu je sasvim osobena ličnost, po načinu života, preokupacijama, manirima, školovanju, čak i po uslovima u kojima je odrastao.
U jednom intervjuu 2010. Asanž je izjavio da se zalaže za nešto što on naziva “naučno novinarstvo”, odnosno, situaciju koja bi bila drugačija od postojeće u kojoj čitaoci nisu u mogućnosti da provjere ono što čitaju, a što, dakle, može biti plod zloupotrebe.
Svoju ulogu pojednostavio je sljedećim riječima: “Kada vlade prestanu da muče i ubijaju ljude, kada korporacije prestanu da zloupotrebljavaju pravni sistem, tada će, možda, doći vrijeme da se postavi pitanje odgovornosti boraca za slobodu govora”.
Asanž je postao globalno poznat 2010. godine, pošto je 28. novembra “Vikiliks” (WikiLeaks, uzbunjivački sajt) objelodanio više od 251.000 diplomatskih depeša, odnosno prepisku između Stejt departmenta i diplomatskih predstavništava SAD širom svijeta. Taj materijal sadržao je čak 40 procenata povjerljive građe, a više od šest odsto tajnih dokumanata.
Zadavao glavobolje brojnim vladama
I prethodno su njegove aktivnosti izazivale ozbiljnu glavobolju zvaničnika i njihovih službi, poput situacije kada se polovinom te godine pojavio “slučaj apač”, koji su Asanž i njegovi saradnici nazivali “Projekat B”.
Radilo se o video zapisu iz kokpita američkog helikoptera “apač” na kojem se vidi kako američki vojnici 2007. godine, u Iraku, iz vazduha hladnokrvno ubijaju 18 civila, među kojima i dvojicu novinara (Rojtersa).
This man is a son, a father, a brother. He has won dozens of journalism awards. He’s been nominated for the Nobel Peace Prize every year since 2010. Powerful actors, including CIA, are engaged in a sophisticated effort to dehumanise, delegitimize and imprison him. #ProtectJulian
Asanž je “Vikiliks” osnovao 2006. godine, a s radom je počeo januara 2007. što će sam Asanž opisati kao “Vikipediju bez cenzure”. Prvi objavljeni dokument optuživao je vlasti Somalije zbog angažovanja kriminalaca za obavljanje likvidacija. Vjerodostojnost ovog dokumenta odmah je osporena.
10.000 stranica dnevno
Sajt “Vikiliks” dnevno je objelodanjivao 10.000 stranica dokumenata, diplomatskih depeša koje se od tada nisu skidale sa naslovnih strana novina širom svijeta, pri čemu su raskrinkavane brojne nepodopštine, od “prljavih poslova” u svjetskoj diplomatiji, pa do zločina, ili jednostavno tračeva.
Tako je objelodanjena građa o ubistvima u Keniji, potom odlaganju otrovnih materija na tlu Afrike, kompromitujuća prepiska banaka Kaupthing i Julius Baer, materijali o dejstvima SAD u Iraku, odnosno Avganistanu, ili o prilikama u Gvanatanamu.
Interpolova potjernica za Asanžom raspisana je 30. novembra 2010. a 7. decembra Britanci su ga uhapsili, na osnovu zahtjeva Švedske. U toj zemlji on je optužen zbog navodnih prestupa seksualne prirode.
PostFinance, švajcarska banka, blokirala je njegova sredstva, decembra 2011. s obrazloženjem da prijavljeno mjesto boravka ne odgovara istini, dok su MasterCard, Visa Inc. PayPal, kao i Bank of America onemogućavale priliv sredstava Vikiliksu.
Po tvrdnjama Asanža u najboljim vremenima “Vikiliks” je dnevno dobijao i do 85.000 britanskih funti. Ipak, Okružni sud u Rejkjaviku, Island, godine 2012. stao je na stanovište da je Visa Inc. prekršila ugovor i time pričinila štetu od 20 miliona dolara.
Haker
Tek kada se pojavila njegova biografija negdje na samom kraju 2010, na šta je Aasnž bio primoran kako bi olakšao finansijske prilke, postalo je jasno da je on ustvari čuveni haker Mendaks, čiji je životni put opisan u knjizi Sjulet Drajfus “Underground” (Podzemlje).Inače, Asanž je rođen jula 1971. godine u Taunsvilu, Kvinsland, Australija, gradu smještenom na sjeveroistočnom priobalju Australije.
Nedaleko od Taunsvila, nekih osam kilometara, na izlazu iz klivlandskog zaliva nalazi se ostrvo Magnetik, na kojem je Asanž, u izgleda pomalo idiličnim okolnostima, u prirodi, proveo znatan dio djetinjstva. Magnetik je zeleno tropsko ostrvo površine pedesetak kilomatara, poput recimo Lastova.
Pošto su se njegovi roditelji, kada je ovaj imao osam godina, razveli, a majka se ponovo udala, uslijedio je koju godinu potom period seljakanja, zbog borbe za starateljstvo nad djecom.
Navodno, čak 37 puta se selio s majkom i braćom do 14. godine. I takav način žvota kao da je postao njegova sudbina. Promijenio je niz škola i fakulteta (njih čak šest).
Tako je studirao fiziku, matematiku, pa filozofiju, čak i neurologiju. Ne samo da ništa od toga nije okončao, nego se po svemu sudeći kroz studije jedva provlačio.Rano se zainteresovao i za računarstvo.
Već u šesnaestoj bio je pripadnik (odnosno osnivač) hakerske grupe, koju su nazvali – “Međunarodni podrivači”. Kako je insistirao u potonjim objašnjenjima, imali su strog kodeks, koji je podrazumijevao da je nedopustivo razaranje sistema u koji su uspjeli da provale, kao i ma kakva promjena nađenih podataka.
Kako bilo, hapšen je još kao tinejdžer zbog upada u sisteme univerziteta, telekomunikacione kompanije Nortel, čak i Pentagona i NASA.
Tinejdžer buntovnik
Upamćeno je da se oktobra 1989, uoči lansiranja svemirskog broda Atlantis, na monitorima NASA iznenada pojavio napis WANK, od Worms Against Nuclear Killers, što je bio naziv hakerske grupe “Crvi protiv atomskih ubica”.
Asanž je bio jedan od šestorice tinejdžera privedenih tim povodom. Iako je proces okončan samo novčanom kaznom od 2100 dolara, pošto je optužba, ma koliko ozbiljna i obuhvatna, napomenula da nije bilo zlonamjernosti u Asanžovim ativnostima, posljedice su ipak bile ozbiljne. I dužina procesa i težina čitave situacije doveli su ga do nervnog sloma.
Potpuno rastrojen, izvjesno vrijeme živio je čak i kao beskućnik.Tokom devedesetih, posvetio se izgradnji baze podataka jedne asocijacije koja se bavila problematikom starateljstva u Australiji.
Imao je jasan lični motiv, jer je vodio borbu za sina kojeg je dobio sa osamnaest. Tamošnja administracija međutim nije imala mnogo razumijevanja za njegove argumente.
Nekako je tek 1999. postigao dogovor o starateljstvu nad djetetom.Vjerovatno poučen iskustvima, nastojao je da se uklopi u društveno prihvatljive okvire. Tako je bio među osnivačima preduzeća Suburbia pablik akces netvork, u Melburnu, čiji su domen, razumljivo, bile internet usluge.
Nemiran duh, međutim, odveo ga je na brojna putovanja. Tako je kao svojevrsni beskućnik proputovao Aziju, živeo u Keniji, u Tanzaniji, Belgiji, na Islandu, Švedskoj.
Kada je okupljao grupu s kojom je osnovao “Vikiliks” svoju namjeru on je tumačio kao suprotstavljanje režimima poput Kine, Rusije i zemalja centralne Azije, a potom isto tako i ma kakvog ilegalnog i nemoralnog ponašanja vlada odnosno kompanija, “uključujući i američku vlast”.
Kako se ispostavilo najviše pikanterija bilo je vezano za SAD i njihovu politiku.Za svoj rad Asanž je primio i niz priznanja, poput Amnesty International Media Award (2009.); Sam Adams Award (2010.); Sydney Peace Prize (2011.); Martha Gellhorn priznanje za novinarstvo (2011.).
Listovi Tajm i Mond proglasili su ga Osobom godine 2010. U oba slučaja glasovima čitalaca. Utočištu je pronašao u ambasadi Ekvadora u Londonu u junu 2012. Bredli (Čelsi) Mening, koji je kao vojno lice dostavio “Vikiliksu” onih 250.000 dokumenata čije je objelodanjivanje potom proslavilo Asanža (pa i samog Bredlija), sredinom 2013. godine osuđen je, zbog više dela, na 35 godina zatočeništva.
Ekvador i Švedska su se inače tada sporazumjeli da bi Asanž mogao da bude podvrgnut ispitivanju. Njegova strahovanja, razumljivo, plod su pretpostavke da će ga Stokholm izručiti Sjedinjenim Državama, zbog objelodanjivanja povjerljivih vojnih i diplomatskih dokumenata, što bi izvjesno dovelo do procesa, u ovom ili onom obliku, protiv njega.Asanž je uostalom sam naglašavao da više ne vjeruje u pozitivan ishod svog slučaja te da strahuje da ga SAD neće pustiti na miru zbog onoga što je učinio.Kako se izrazio: “Moguće je da sam osuđen na smrt”.
WikiLeaks
