Tačno na dan kada je prije pet mjeseci obećao da će „srušiti državu“ (07.04.2019.), otac stradalog Davida Dragičevića nam je iz Austrije preko „državne“ televizije uživo pokazao USB stik. I to je sada vijest.

Već ranije je Frontal.SRB namjeravao da objavi analizu povodom toga da ne očekujemo izvinjenje, ali zahtjevamo priznanje činjenica, jer se sve što smo ikada dijagnostikovali ili predviđali u svojim tekstovima na ovu temu – do tančina ispunilo.

Posljednja haranga na nas, bila je baš zbog ocjene da se Pokret pravda za Davida (registrovan u Sarajevu) i poslije izbora drži na medijskim aparatima, jer se namjerava iskoristiti za lokalne izbore, odnosno pretvoriti u političku stranku.

Zbog toga se, pisali smo mi, i vrši iznošenje prljavog veša i raskid sa opozicionim strankama, te ovako preočigledno rasteže sa crnohroničnim atrakcijama u rijalitizovanom političkom diskursu.

NEMOJ, DRUŽE, GRIJEŠIT’ DUŠE

Kada je otac pokojnog Davida, sam samcijat, obznanio prvo da se odriče opozicije, a zatim u svom (tada) posljednjem javljanju iz bjekstva najavio prerastanje u političku partiju, nikom, naravno, nije palo na pamet da se izvini za histerična etiketiranja, uvrede i proklinjanja.

No, taj voz za podsjećanje smo propustili i mi, da ne bi nepotrebno opterećivali svečanu atmosferu proslave 10 godina našeg postajanja i optedruštveni značaj puštanja Frontala u eter. O ovome i onako svaki dan piše svaka bena. Uvijek isto. Ujedno, ovaj je društveni fenomen preočigledno medijski ishisterisan i napuhan, budući da se ispred Hrama Hrista Spasitelja u Banjoj Luci ne okupi dnevno više od 50 ljudi.

Što nije loše za broj aktivista lokalnog odbora, ali je još daleko od stranke.

Ali avaj! Ni sada ne možemo odmah o političkoj profilaciji i očekivanjima na lokalnim izborima od ove stranke, što dolikuje portalu sa najpreciznijim političkim analizama u Srpskoj, jer se desio alarmantan skandal i još očiglednija rijalitizacija objektivne stvarnosti. Za budžetski novac poreskih obveznika sve tri konstitutivne konfesije. I ostalih ateista.

Naravno, svi drugi šute, evo dva dana.

PITANJE ZA SVE:

Da li je moguće biti ozbiljan čovjek i izdavati se za novinara i to „državnog“ medija, pa staviti naslov: Dragičević na BHT1 pokazao da posjeduje sporni snimak sa nadzorne kamere?

Kada „državna“ BHT (koja ni sama ne zna otkud joj ovo 1) pusti ovakav naslov, to više nije ni prosta klik-navlakuša, oliti klikbejt kako bi rekli ovi koji ovo rade, dok je spinovanje preslaba riječ za ovo i u njihovom rječniku.

Ovo je srozavanje.

Oprostite, davaoče naslova za novce svih nas, ali kako je to Davor Dragičević „pokazao da posjeduje sporni snimak“? Uživo u program je pokazao da posjeduje USB stik? Stvarno? Koje robne marke? Kojeg kapaciteta?

Razuma radi, valja vam reći: To što on pokazuje, apsolutno ništa ne dokazuje. Samo reklamira. Vi, naslovljavaču, njemu možete vjerovati na riječ, nadati se, priželjkivati da je to tako, ali kao objektivni posrednici sa javnošću, morate reći i u naslovu, onako kao u uvodu.

„KAKO JE NAVEO“

Zanimljivo je da se ova „vijest“ ponegdje dosljedno kopirala sa sve njemačkim pravopisom kod Rajfajzen banke, ali da čak i portal BN TV, čiji je ovo projekat od samog početka, dosljedno citira tekst BHTovog uvoda, ali daje drugačiji, sadržajem intervjua potkrepiv naslov: „Dodik i Lukač znaju istinu“.

Efbihovski pamfletići sa sjedištem u Srpskoj se drže plana, i to uz neznatno izmjenjen naslov, ali u kojem USB stik i dalje krunski dokaz da je neko pokazao da ima snimak. Kao kada pokažete džak i kažete nam: unutra je mačka. Bruka. Za ovo ne trebaju strane riječi.

No, da ovaj religiozno-parapolitički žar ispoštujemo do kraja, i uzmemo da autentičan snimak zaista postoji i da ga Dragičević stariji posjeduje, zašto nam niko u studiju nije pojasnio što je to bitno? Zašto neko nije objasnio gledaocima, da to što neko tvrdi da ima snimak ništa ne dokazuje u sudskom procesu, dok ga nadležne vlasti ne zaprime kao dokaz? Zaprimiti i Pribe apsolutno nemaju nikakve veze u stvarnom svijetu i formalno-pravnom sistemu države Srpske.

Vidi li se išta na tom snimku? Šta se na njemu vidi? Što je taj snimak važan? Ko garantuje njegovu autentičnost i kako? Šta se tu zaista tužilaštvu daje novo, da bi moglo sa sigurnošću prekinuti svoju idiotsku šutnju i podnijeti optužnicu protiv lica koje nema inicijale N.N. Osnovnom sudu u Banjoj Luci?

Sve, sve, ali Dragičević iz Austrije nije pokazao snimak, već je pokazao USB stik! Dakle bio je ovo trejler za film, a nikakva vijest. Pravi se atmosfera u kojoj, kada se u nekom estradno odabranom trenutku i pusti takav snimak, da isti ne smije proći bilo kakvu razumsku analizu i ne smije biti komentarisan. Ovakvim sluđivanjima javnog mnenja, radi se isključivo na tome da se onemogući bilo kakva sumnja. Ko sumnja – griješi dušu.

TUŽILAŠTVO NA ČELO BRUKE!

Osnovni povod i ton našeg ponovnog doticanja ove teme, a to je gađenje na toliku količinu političke instrumentalizacije putem patetike i pristrasnog i neobjektivnog izvještavanja (ono oko prenosa moštiju smo morali izignorisati zbog naše vizije dostojanstva pravoslavnog Davida Dragičevića), ne smije zamutiti činjenicu krajnje nesposobnosti i očigledno nemiješanje u svoj posao višestrukih poluga Republike Srpske.

Prije svega zato, što smo vrlo jasno i nedvosmisleno, više puta, ukazivali da je Okružno javno tužilaštvotrajno palo na ispitu. Ako ništa, a ono u segmentu odnosa sa javnošću bez ikakve sumnje. Do stepena uvaljavanja u katran i perje.

Šta je ovo? Je li iko iz te institucije normalan? Ili smo mi, kao državna cjelina sa svojom medijskom scenom, idioti? Kada je Okružno javno tužilaštvo sazvalo posljednji put konferenciju za štampu i reklo kakvim teorijama o mogućim scenarijima ubistva koje istražuju trenutno raspolažu? Obavezna su najmanje mjesečna obraćanja javnosti, a pogotovo vanredna oko nekih skandaloznih tvrdnji, koje se svaki čas pronose u medijima.

DEMOKRATIJA PODRAZUMJEVA JAVNOST

To je minimum profesionalizma i demokratije koji se očekuje od jedne sudske vlasti. Kada neko tako ozbiljno optuži državu, ona je dužna da se poreskim obveznicima obrati saopštenjem. Da se zna šta je tužilaštvo reklo na to sve.

Policija se oglašava. Nemušto, ali oglašava. Demantuje. Prijeti. Od predizbornih optužnica za nekoliko lica iz policije u vezi sa sumnjom na prikrivanje dokaza (koje su sve redom pale na sudu) tužilaštvo kao da ne postoji.

Da se bar jednom najave svim medijima, skupe se i kažu: Što se istrage tiče ovo i ovo nam govori da je u pitanju ubistvo, ovo da nije, no ipak nemamo dovoljno dokaza da identifikujemo ubicu/ubice, jer se dokazni lanac prekida tu i tu. Ili šta već imaju da kažu.

Je li to teško? Jeste li mutavi? Za šta vas plaćamo i ima li ko da vas pita to, sem Milorada Dodika, koji ne ispunjava svoja obećanje da će povesti Pravdu za Davida na Okružno javno tužilaštvo Banja Luka?

I cijelo Ministarstvo pravde i ministar Anton Kasipović, ponašaju se kao da ih se ovo sve ništa ne dotiče. Nije iz njihove nadležnosti? Za slučaj koji privlači ovoliku pažnju javnosti, a posebno što na njemu insistiraju mediji organizacija, ustanova i zemalja koje su neprijateljske raspoložene prema Srpskoj, od ministarstva iziskuje oglašavanje u decidnom objašnjenju: „Dokle se došlo i gdje je zapelo?“

Ovim medijskim autizmom djeluje kao da Kasipović (ali i Lukač) jedva čekaju nekakvog Rajnharda Pribea i medijski prenos nadležnosti?

A MEDIJI SU NAM NEPRISTRASNI OBAŠKA…

Pri vraćanju teme na medijsku scenu, ukazujemo kako u primjerima tabloidne neprofesionalnosti, kao što je ovaj naslov i gostovanje uopšte, sasvim sigurno izostaje reakcija novinarskih udruženja, organizacija, budžetskih ustanova i neformalnih intelektualnih krugova, koji se bave zaštitom ljudskih prava, a posebno objektivnošću i istinitošću u medijskim izvještajima. Dakako, misli se na one finansirane od strane zemalja SAD i EU – jer drugih i nema.

Udruženje novinara RS grca u osnivanju.

Zato je moguće da se pri govoru o slučajevima „Dragičević“ i „Memić“ teško patetiše, a nikako ne govori analitički. Je li problem sud? Tužilaštvo? E, pa to nam je upravo donijela reforma pravosuđa provedena od strane „međunarodne zajednice“! Upravo to i takvo tužilaštvo je plod njihovih poboljšanja, od kojih je kao trajna tekovina ostala samo činjenica da danas svi sudovi u Srpskoj pišu isključivo latinicom.

Dokle više sa senzacionalizmom i patetikom? Ovakvih slučajeva u SAD i EU ima na dnevnoj bazi, ali ne koriste se u političke svrhe, do mjere da se stranim novcem i stranim medijima stvara medijska slika o potrebi stranog miješanja u unutrašnja pitanja. A tek budžetskim medijima – nipošto.

PROTIVDRŽAVNA TELEVIZIJA

Ima li kakav dolarski lajavac, da primjeti u doniranom tekstu o kako apsurdno visokim slobodama medija se radi kod nas, u jednoj evropskoj državi, kad „državna“ televizija „pokazuje snimak“, odnosno ugošćava gastarbajtera u bjekstvu i političara u najavi, koji tvrdi da je predsjedavajući predsjedništva te „države“ – ubica?

Znate već onaj, koji će povesti narod na proteste ispred Okružnog javnog tužilaštva? Protiv iste te sudske vlasti koja traži Davora Dragičevića, a on joj se ne odaziva i uz pomoć nečije službe postaje migrant i prelazi najmanje dvije granice (uključujući onu koju čuva DGS) i trenutno mu teče boravak u Austriji. Ima li negdje da državna televizija pravi heroja od bjegunca od iste te države?

Šta na ovo, objektivno i svjetski reći nego – medalja za Dodika u sferi medijskih sloboda!? Da vidimo da li to može kod Angele Merkel, Tereze Mej ili Aleksandra Lukašenka? Kad već znamo da kod Trampa ne može.

KLANJE VOLA, ZA KILO MESA

Za nepovjerovati je da se tako nisko ide u tabloidizaciji objektivne stvarnosti i to od strane jedne budžetske institucije koju plaćamo da bude „nadentitetska“. Upravo ovaj potez ukazuje da je besmisleno pričati o tome da Bosna i Hercegovina politički postoji kao država. Ili da se RTRS i po čemu razlikuje od BHT. Osim što logo BHT komotno možete zamijeniti sa FTV i niko ne bi primjetio razliku.

Čim se desi pravosudni slučaj Mektić, moramo na rijaliti Dragičević? Ovako sitno strančarenje, obzirom za šta bi srpskim kadrovima BHT mogao i morao poslužiti ovakav kakav je, jednako je tome kada Igor Crnadak gubi vrijeme, otupljuje fokus i srozava se, kada ministru inostranih poslova supersile daje peticiju neformalne grupe građana „Pravda za Davida“. U jeku predizborne kampanje i potirući tako sopstveni suverenitet.

No, i iz SNSD su isti. Tradicionalno nezainteresovani za BHT, dokle god na RTRS mogu raditi šta god hoće. Tako je i kod Slobodana Miloševića Srđan Dragojević snimao filmove protiv njega za državne pare, pa je poslije snimao i kod Dačića. U stranku mu se učlanio. Poslanik bio. I Dodik je ovom drugosrbijancu dao pare (1.500.000 KM), kao da ga Slobina istorijska sudbina nije ništa naučila. I ubiše se ti isti i danas pričajući o „diktaturi“.

E, toliko o ideološkoj dosljednosti i ulaganju naših vlasti u meku moć i promociju.

BANJOLUČKI LDP

U uslovima ideološke propasti i opštenacionalnog osjećaja trajnog životarenja u Srpskoj, gdje se država i njena administracija počinje posmatrati kao glavni teret i krivac, više ništa nije neobično. Posebno da jedan očigledno psihički teško pogođen pojedinac, koji je postao parapolitička starleta na principima rijaliti kulture, bez ikakvih istinski bitnih vještina ili osobina, daje sa budžetskih frekvencija nizove najprotivrječnijih izjava i obećanja.

Mediji pro-NATO, iz državnog i NVO-sektora, na njih nikada ne podsjećaju, jer se one u velikoj većini ne ostvaruju. Pri čemu su oni najvjerniji hroničari, prepatetično tabloidnog tona, te sve njegove izjave imaju u svojim arhivama. Između ostalog, i ono obećanje o rušenju države i prije 07.04.2019.

Tako na završnom predizbornom mitingu opozicije 05.10.2018. godine, Dragičević izgovara: da je Srpska njegova zemlja, da grob njegovog djeteta ostaje u njoj, da je on srpski dobrovoljac koji se za istu borio i da je ovo što sada čini nastavak borbe za pravedniju i uspješniju budućnost u našoj zemlji.

Nakon (gubitka) izbora, sve što je ostalo od medijskog kapitala i predizborne pažnje koju je imao ovaj slučaj našeg društva u mreži, bio je da se obrazuje i izvježba front davača izjava, koji će koristiti sintagmu „zločinačka država Republika Srpska“. Uz ovu retoriku i ekshumaciju (koju smo rekli da ćemo izignorisati) cilj je isprobati politički odziv na nešto što bi trebalo biti pandan kvislinškoj, autošovinističkoj Liberalno demokratskoj partiji Čedomira Jovanovića iz Kruga dvojke.

Posebno da se nalože klinci.

DRUŠTVO U MREŽI

Taman u pola rečenice da to podrazumjeva pojedince koji će se u svojstvu izabranih predstavnika odricati sopstvenog suvereniteta, iz razloga što mi kao narod nismo razumni i ne možemo se starati sami o sebi, pa nam treba kolonijalni gospodar, prekida vijest da je politički izbor Davora Dragičevića – Željko Komšić, aktivirao kao svog savjetnika vremešnog studentskog lidera Čedu. Koji devedesetih nije imao „ništa osim svojih knjiga i ploča“, da bi nakon 05.10.2000. naglo postao poznat po posjedu trkačkih konja i druženjima sa Zemunskim klanom u Šilerovoj.

To je u Komšićevom rijalitiju odgovor Dodiku na Kusturicu u njegovom kabinetu, a u našem rijalitiju iz uvoza, znači da je neko od okupatora odlučio, kad je već LDP u Srbiji pukao do mjere da se priklanja staroradikalu Vučiću, da je u Banjoj Luci vrijeme za političku organizaciju onih koji će, da se držimo Frontalove simbolike, pred izbore koristiti isključivo latinicu, upravo da se razlikuju od ostatka srpske političke scene.

Jer, Čeda to tako radi.

Na stranicama Frontala više je puta slikom i riječju dokazano da se ovdje najmanje radi o želji za dokazivanjem ili opovrgavanjem krivičnog djela. Medijska zloupotreba jedne tragedije je toliko brzo prešla sa očekivane i široko podržane kritike i traženja odgovora od policijsko-pravosudnog sistema, na neskriveno politikantstvo profesionalnih skupljača novčane pomoći. Toliko, da je „morbidno“ neadekvatan pridjev.

Pred izbore, kroz površnu populističku patetiku preko društvenih mreža – uočilo se da je kroz ovaj motiv moguće doprijeti do osoba nezainteresovanih za politiku, kojima se može podvaliti svašta, jer samo za to na društvenim mrežama i znaju kao politički bitno. Drugi kandidati su im nezanimljivi, slušanje opsežnih ekonomskih i obrazovnih programa zamorno, dok su poseban fijasko na biralištima (opet) doživjele ispostave efbihovskih kvazimultietničkih subjekata kao što su Naša stranka ili Evropski blok.

Potrebno je nešto iz same Banje Luke, po mogućnosti mlado i samozaljubljeno, što će mrziti Republiku Srpsku. Sad je taj broj još mali, ali politički rijalitiji će bivati sve luđi, taman koliko je sumanuto bilo sve oko ulaska osumnjičenog za ubistvo pjevačice Jelene Marjanović u obično televizijski rijaliti. Inače njenog muža.

Mediji će se sve više usmjeravati na ovakve teme, svoj format na uspravni okvir telefona tinejdžera koji pogrbljen u njega, raste. Postaje birač. To je bitka koju je Republika Srpska već izgubila djelovanjem podaničkih vlasti u prošlosti, ali će se pravi rezultati ovog samoubistva na odgođeno vidjeti tek u budućnosti.

POČETAK KRAJA

Opozicija, i pored odricanja od iste, i dalje očigledno odbija prestati da flertuje sa mitom koji se gradi oko ovog fenomena masmedijske novoreligioznosti. Zaboravlja se u žaru konkretne podrške od strane zapadnih političara, da je upravo vezivanje za Davora Dragičevića i neodricanje od njegovih prosarajevskih stavova, nanijelo težak poraz na izborima. I da se to na lokalnim izborima, u ovakvim uslovima, može samo ponoviti.

Ono što je najporaznije od svega, jeste potpuna praznoća Banje Luke u kulturnopolitičkom, odnosno duhovnom smislu. Ne praznina, već baš praznoća. Da u Banjoj Luci išta ima, bilo šta od duha i autoriteta, ovo ne bi bilo moguće.

Da ima istinski poznatih ličnosti, političara od integriteta, slikara, glumaca, pjevača, reditelja od slave, na koje smo hvalisavo ponosni; ne bi se ovako lako moglo uliti u šupljinu našeg društva toliko podaničkog poltronizma, gdje se pola scene upinje da postane poznato preko nerazjašnjene smrti jednog momka, čiji roditelji očigledno ne mogu da shvate svoj stvarni značaj i ulogu.

BANJA LUKA NEMA TRADICIJU SAMOPOŠTOVANJA

Druga polovina sjedi na dvije stolice. Zbunjena sa jedne strane sopstvenom logikom i osjećajem da nešto nije u redu, a sa druge strane spoznajom da je Banjoj Luci data tolika pažnja u zapadnim medijima, kakva nije zapamćena od Pala iz rata. Sve u svemu, svi bi da se ogrebu o taj publicitet, makar on bio i negativan.

Navikli smo da plaćenički pamfletići koji se prodaju za portale u Srpskoj izvrću stvarnost. Taman koliko to rade režimski mediji u Srpskoj i Efbihu. Na šta bi ličilo da Frontal ispucava teorijskozavjereničke tekstove tipa: „Sve se vrti oko Nijemaca“?

Otkud sad baš Rajnhard Pribe, kad i najava snimka sa Rajfajzen banke? Preseljavanje tijela u Austriju i registracija Pokreta pravda za Davida tamo? Da li i koliko šiftunzi učestvuju u finansiranju političkih partija u Srpskoj i kojih.

Ne!

PROBLEM JE U NAMA.

U svima onima koji kažu da je „griješenje duše“ ako upitate neke stvari prosto ljudski i razumski? Kako vjerovati čovjeku koji prvo tvrdi da zna poimence ko su mu ubice djeteta, ali da to neće reći prije izbora; da bi prije dva dana pokazao stik, ali ne i film o kojem priča; te još uvijek on nešto čeka?

Šta se stalno čeka? Zašto je Pravda za Davida neprestano najavljivanje još novije i još fantastičnije „ekskluzive“ u kojoj na kraju, ako iskreno ne vidimo ništa, moramo „griješiti dušu“ podsjećanjem da je najavljivan snimak mučenja, ucijenjen na 100.000 KM nagrade. Živ ili u lošijoj rezoluciji.

Šta ima sad da se čeka i koja je to partija i izbori važniji od, eto da podsjetimo, saznavanja okolnosti smrti osnovnog motiva zbog kojeg je ovo sve i pokrenuto?

Da! Problem je u nama!

Zato ovaj problem moramo riješiti ne prije, već upravo kada sudija odsvira kraj. Čekićem, ne zviždaljkom.

Izvor: Frontal.rs