Koliko su zapadne sile blizu tome da opet bombarduju Srbiju ili Srpsku, ukoliko ne pristanemo na neke od njihovih zahtjeva, toliko je ovaj sastanak na kanabetu kod Merkelove ozbiljan.
Njemački kancelar Angela Merkel i francuski predsjednik Emanuel Makron organizovaće danas u Berlinu sastanak na koji su pozvani predstavnici zemalja koje se eufemistički nazivaju Zapadni Balkan, pa u oči pada pozivnica Hrvatskoj i Sloveniji, te predstavnicima Evropske komisije.
Svi glavni akteri sa srpske strane, dakle misli se na političke predstavnkike Srpske i Srbije, došli su do istog zaključka: Njemačka (uz tercanje Francuske u žutom prsluku preko glave) nastoji da zacementira priču o državnopravnom statusu južne srpske pokrajine.
CILJEVI: KOSOVO I METOHIJA VAN SRBIJE, BIH U NATO
Ujedno, pozivanjem Denisa Zvizdića, a izostajanjem poziva za (makar svetročlano) Predsjedništvo BiH, nastoji se potpuno neutralisati srpski faktor, odnosno volja polovina tobože „nezavisne i suverene“ BiH. Zvizdić svoj odlazak najavljuje riječima „reći ću pravu istinu o BiH“, kao da ide kod mame, babe ili bar tetke; kojoj će tužakati Republiku Srpsku. No, to je sve folklor za srpsku islamiziranu braću, čija glavna politička maksima je: „Srbi budite mirni, pustićemo strance na vas“.
Sve se to čini, kako bi se stekao dojam i u njemačkoj, odnosno evropskoj i svjetskoj javnosti, da je ulazak BiH u NATO gotova stvar. Pri tom rezolucija o vojnoj neutralnosti Srpske, odnosno činjenica da je Denis u tehničkom mandatu, te da je Predsjedništvo jedina poluga vlasti u državnoj zajednici BiH, gdje su provedeni rezultati izbora, nemaju nikakve veze. To će se preskočiti pri izvještavanju o događaju u zapadnim mejnstrim medijima.
Invitacija Hrvatske, koja je 1995. godine uz pomoć NATO izvršila najveće etničko čišćenje u Evropi od kraja Drugog svjetskog rata, a onda i Slovenije, koja već odavno (sem pri skidanju ekonomskog kajmaka) nema nikakve veze sa regionom, jasno ukazuje kakvi glasovi se očekuju. Sa naglašenom željom da se zagluši bilo kakav drugi diskurs.
PUTOKAZ ZA BERLIN – JEDNOSMJERNA ULICA
Stoga u startu brinu izjave Aleksandra Vučića, koji je prošle godine u javnost Srbije, ali i srpstva u cjelini, pustio neuspješan probni balon „razgraničenja“. Od samog dolaska na vlast u Srbiji, Vučić se ponosi i ističe svoje dobre veze sa Angelom Merkel i njemačkom administracijom u cjelini, od čega u ovakvoj podjeli snaga može samo da vas podiđe jeza.
Šira javnost, izuzimajući ekstremno manjinske, a u javnom prostoru skoro većinske samopotiruće korisne idiote, koji ne vide dalje od svog nosa i agresorskog novca kojim se finansiraju, odbacila je takvu mogućnost. Štaviše, čak je i opozicija koja maršira uporno ulicama većih gradova Srbije, zamjerila ovaj razgraničavajući faktor, uz sve ono što i inače zamjeraju vlasti Srpske napredne stranke.
Najznačajnija, opštesrpska tekovina poziva u Berlin, jeste što je Vučić javno priznao da je sada siguran da se „za razgraničenje nećemo izboriti„.
Za jedinu (kao) utjehu, jeste što je predsjednik Srbije prije toga boravio u Pekingu, gdje se sreo sa Vladimirom Putinom. Na sve ruskom jeziku, estradno se zahvalio na podršci Rusije teritorijalnom suverenitetu Srbije.
Sreo se i sa predstavnikom još jedne svjetske supersile koja ne priznaje Kosovo i Metohiju, te gleda u pravcu Tajvana – Si Đipingom. On zadobija sve veće uporište za svoju stratešku, ekonomsko-političku koncepciju Pojas i put. Mnogi to već sada nazivaju novim Putem svile, pa su Berlin i Pariz požurili da postave putokaz prema sebi, dok žele da se to ovdje čita samo kao jednosmjerna ulica.
TAKSE NA ROBU IZ SRBIJE – 1244%
Nije jasno zbog čega je Vučić bio toliko nestrpljiv, te otkud toliki strah i netrpeljivost prema „zamrznutom konfliktu“? Šta je loše u takvoj vrsti (odloženog) rješenja? Šta je sporno u mogućnosti da se čeka promjena okolnosti na svjetskoj sceni u povoljniji oblik, te se radi na tome da se polako povlače priznanja Kosova i Metohije, kao nečega što nije dio Srbije?
Njime ne Srbija na papiru ne gubi svoju pokrajinu, čiji suverenitet garantuje Rezolucija 1244 Ujedinjenih naroda, a dobija mogućnost da američke i evrounijatske pudlice kao Hašim Tači, ne daju ratoborno-provocirajuće izjave o tobožnjem „pripajanju Preševske doline“, što unaprijed pokopava svaki dijalog, te u javnosti atak na tzv. „užu Srbiju“ postaje normalna stvar. Izvjesnija od Zajednice srpskih opština.
Ministar spoljnih poslova Srbije Ivica Dačić izjavio je da se od današnjeg sastanka o zapadnom Balkanu u Berlinu ne može očekivati da bude istorijski, te da je, imajući u vidu ko na njemu učestvuje, teško očekivati da će Priština biti natjerana da ukine takse koje je uvela na robu iz centralne Srbije.
MIKROVALNA ZA ZAMRZNUTI KONFLIKT
– Nema šanse da će bilo ko iz ove vlasti pristati na pritiske protiv naših interesa! Dačić je ovim riječima zaključio svoju priču, mada je jasno da je zbog „evropske budućnosti“ te „ekonomskog prosperiteta“ Srbije, ova i prošle Vlade Srbije učinile mnogo toga samoj Srbiji nažao.
Pristale su na sve odredbe Briselskog sporazuma koje su teško ponižavajuće i desuverenizirajuće djeluju na poziciju Srbije na Kosovu i Metohiji, dok je šiptarska strana toliko samouvjerena i potpuno jasno podržana od strane sila Zapada, da ne samo da nije provela dio sporazuma o Zajednici srpskih opština, već je još i uvela čuvene takste od 100% na robu iz Srbije i BiH, kao zemalja koje ne priznaju uzurpatorsku vlast u Prištini, postavljenu etničkim čišćenjem i agresijom NATO 1999. godine.
U ovom trenutku, kada je Zapad zbog sasvim simboličnih, najprije retoričkih istupa i poteza u cilju odbrane pozicije Srpske unutar silom NATO nametnute državne zajednice BiH, javno i beskompromisno odbacio svog nekada prvog čovjeka – Milorada Dodika, treba stvarno prihvatiti da se slabo šta ima razgovarati, a još manje od razgovora nadati.
ZAKLJUČAK: DOBRO JE DOK NE TUKU
Politička logika, ako ništa iz želje za ostankom na vlasti, Dodika je okrenula put Rusije. Isto tako i Vučića, kojem ovaj maćehinski odnos Angele Merkel i EU u cjelini, mnogo teže pada. Vučić je i morao da sa sebe skine radikalski oklop, te navuče prosvetiteljsku europejsku togu, koja i nije baš pogodna kao odjeća za balkanske vjetrometine. Konrast te politike, najuočljiviji je poredbom, recimo, Vjerice Radete i Ane Brnabić.
Političari i analitičari bi se trebali okrenuti izradi simulacija, šta bi se desilo, ako bi se posluh otvoreno odbio? Da li bi agresivni NATO opet posegnuo za nekom vrstom agresije, koja bi bila ozbiljnija od šiptarskog terorizma u Makedoniji ili „dešavanja naroda“ koji su ovoj bivšoj jugoslovenskoj republici promijenili ime i uz gotovo komičnu brzopletost se je nastoji uvesti u NATO.
Opšta je ocjena da danas treba ići u Berlin, odnosno osluškivati šta poručuju, kako bi se utvrdilo koliko su blizu tome da opet počnu da ubijaju bombama i mecima, kršeći međunarodni pravni poredak.
Samo je to bitno, kada se trudite da predvidite postupke ubica.
