Nije se dugo čekalo na reakciju Mladena Ivanića nakon što je predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik izjavio da je od ljudi bliskih turskom predsjedniku saznao kako je Ivanić potajno radio na NATO putu BiH, uprkos Rezoluciji o vojnoj neutralnosti koju je usvojila Narodna skupština Republike Srpske, piše portal Argumenti.

Ivanić je, ne birajući riječi, kazao štošta, zaboravljajući da je godinama gradio imidž profesora, samo nije demantovao Dodikove tvrdnje.

Zašto Ivanić kaže da sa Erdoganom nije bio u kontaktu posljednje tri godine, kada mu je mandat bio od 2014. do 2018? Zašto nije rekao da ga nije vidio nijedan put u svom madnatu i da o NATO putu BiH nije bilo riječi?

Pozvao se Ivanić i na arhiv, no upravo tamo imaju zabilježeni susreti njega i Erdogana, prvo 2015 godine, u vrijeme kada je Ivanić predsjedavajući Predsjedništva BiH, potom i 2016, kada je u Ankari razgovarao sa turskim predsjednikom.

No, sve i da je tačno to što govori bivši srpski član Predjedništva, a činjenice kažu da nije, ostaje pitanje ko je digao ruku za Strategiju spoljnje politike BiH, u kojoj je jasno definisano da BiH ide u NATO integracije? Ivanić bi morao bar toliko da pamti za šta je glasao u svom četverogodišnjem mandatu, posebno u njegovom finišu.

Ovaj portal pipe i da je upravo ta strategija, koju Ivanić nikada, s razlogom, ne pominje, dokument na koji se pozivaju najviši zvaničnici iz američke ili neke od evropskih administracija kada apeluju na političare u BiH da usvoje godišnji nacionalni program. I upravo je ta strategija Ivanićeva jasna podrška putu BiH u NATO.

Tužno je što Ivanić tuguje nad Dodikovom sudbinom umjesto da se suoči sa posljedicama svojih pogubnih odluka, koje će neko morati da popravlja, ako se uopšte daju popraviti.

Možda je u svom mandatu, kako se hvali, imao ozbiljne sagovornike, no niko ih se ne sjeća. Istine radi, malo ko se sjeća da je Ivanić bio srpski član Predsjedništva. Dodik se, htio ne htio, mora sjećati, jer tek sada očito ima pun uvid u Ivanićev (ne)rad. Nešto kroz arhiv, a nešto kroz kontakte sa svjetskim državnicima, poput ovog u Ankari.