Na tom području još u srednjem vijeku postojala je hrvatska plemenita opšina Kolarić u kojoj su svi stanovnici bili plemeniti – slobodni seljaci, a Vojnić je formiran kao obrambeni grad u vrijeme napada Turaka. U svojim navalama Turci su ove krajeve pustošili gotovo dva vijeka, Hrvati su pobjegli u Kranjsku i Štajersku, odnosno današnju Austriju, a tu ničiju zemlju počinju da naseljuju Srbi. Danas u ovoj opštini podno Petrove gore živi nešto manje od 5.000 ljudi, svaki drugi je Srbin, nešto manje je Hrvata, a najmanje Bošnjaka. Gradonačelnik dolazi iz redova HDZ, ali u vijeću svi narodi imaju svoje predstavnike. O suživotu se ovdje i ne govori previše, kada on u praksi funkcioniše verovatno bolje nego igdje drugdje.
Priču ovako o ovom kordunskom dijelu Hrvatske kazuju tri pomalo neobična čovjeka, imam, fratar i paroh. Admir Muhić, Ivo Bošnjak i Željko Vidaković. Predstavnici su oni svojih naroda, svojih religija i dobri su prijatelji, koje je životna sudbina spojila baš ovdje, kako kažu u “centru svijeta”.
– Vjera spaja kroz lijepe stvari, ali i kroz probleme koje prolazimo svi. Malo je reći da su međuverski odnosi korektni, jer su oni još i bolji. A što se nas trojice tiče, tu ne treba trošiti riječi – slaže se trojac.
– Ma mi smo se kliknuli na prvu. Mentalitet Hrvata, Bošnjaka, pa i Srba s ovih područja je vrlo sličan – dodaje hodža Muhić.
– Sva trojica rođeni u Bosni, mlađi smo ljudi, neopterećeni prošlošću, nemamo kočnica, odrasli smo u multietničkim sredinama, ali i bez obzira na sve to, opet se na kraju sve svodi na jednu stvar: ili jesi čovjek, ili nisi čovjek, nema to baš puno veze sa nacionalnošću – naglašava fratar Ivo.
Ima, dakako i stvari oko kojih se ne slažu. Tako recimo oženjeni efendija i paroh fratra koji je, dakako, u celibatu, kada pričaju o plusevima i minusevima ženidbe tješe ga da se ne brine, jer nije on u minusu već su njih dvojica, jer stvar treba sagledati cjelovito, a ne samo s jedne strane, piše Jutarnji list.
– Eh, jel’ prednost ili nedostatak, ne znam ni sam što bih ti rekao. Kažu mi oni – blago tebi, nemaš žene, pa ne polažeš nikome računa, a ja njima kažem, da nemate žena, kukali bi vi! – kroz smijeh priča fratar Ivo.
Prvi su prijateljstvo sklopili efendija i paroh, jer su najduže tu.
– Ja sam želio da otvorim tu priču, pa sam Željka posjetio za jedan Uskrs, poželio sam da mu čestitam iz kolegijalnih razloga, a isto tako sam znao da odem na ponoćnu misu u katoličku crkvu kada je župu vodio fratar Tomo. Htio sam da izazovem pozitivan efekt. Pomislio sam, kada dijete vidi da hodža, fratar i pop zajedno sjede, reći će kući: mama, tata, djeda, vidio sam ih da sjede skupa. Onda su roditelji dužni da mu kažu: i on je čovjek, iako nije “naš”! Pozdravi ga naplju, pomozi mu, nasmiješi mu se u prolazu, ustani mu u autobusu. Neka ova naša zajednička slika bude takva poruka koja će otići u svijet – kaže imam Muhić, dodajući da je na njima da budu portparoli ljudima.
– Ako je čovjek na rubu i u siromaštvu, on je na pragu da izgubi vjeru u Boga, znači, mi smo ti koji im moramo pomagati, i duhovno i socijalno i materijalno, da se s njima radujemo i tugujemo. Ako budu morali da odemo svi, ja ću biti zadnji koji će otići – kaže hodža.
– Ima ovdje velikih socijalnih problema, vidim da ima kuća bez vode, pa majka nosi kupati djecu na rijeku ili potok. To je sramota, i to sam rekao načelniku opšine – kaže fratar Ivo, slažući se sa svojim kolegama da više brige treba posvetiti mladim ljudima, jer previše ih odlazi trbuhom za kruhom.
Dok tri Bosanca šire ljubav i toleranciju u Hrvatskoj, njihova Bosna vapi za takvim nečim. Šta će biti s njom?
– Bosna živi vječno, kad je preživjela tolike godine, preživjeće i ovo. Ponosan sam na nju, ona je moja domovina, toga se ne stidim i nikad je se neću odreći. Cijeli moj život vezan je za nju, nikada ni najmanju neugodnost nisam imao tamo, osim jednom, kada su igrali “Željo” i “Zrinski”, a ja navijao za Želju, pa mi je jedan prigovorio – prisjeća se kroz smeh fratar Ivo Bošnjak, inače vatreni hajdukovac.
