U državi gdje su iznimke pravila, imamo situaciju da služba koja bi trebala da upotpomogne normalno odvijanje saobraćaja, postala sama sebi cilj!

Piše Savo Popović

Kao takva ima veoma dubok uticaj na mnoge druge stvari kao što je turizam, politika, bezbjednost, mediji, frustracije poštenih ljudi i osjećaj bespomoćnosti istih… I postale su nezaobilazan dio kreiranja sistemića koji samo takav može da opstane u ovom obliku.

Ta služba je osmišljena da pomogne redovno odvijanje saobraćaja kroz niz aktivnosti kao što su kontrole raskrsnica, i drugih dijelova saobraćajnica gdje dolazi do interakcije većeg broja prevoznih sredstava, pogotovo različitih vrsta tj tipova prevoznih sredstava. Pa razne intervencije, i naravno kažnjavanje prekršilaca postavljenih pravila…

Prvi problem je što je ta služba vezana uz policiju koja bi se trebala baviti mnogo ozbiljnijim zadacima, kao što je bezbjednost građana uopšte. Policija kao takva ima veoma široka ovlaštenja, koja su neopravdano prenijeta i na saobraćajnu službu. Primjer, policajac ako sumnja da neko lice posjeduje , drogu, oružje i slično, ima u svakom momentu pravo da te pregleda, bio u autu ili ne, da pusti kera da onjuši, pogleda sadržaj prtljažnika i slično… Recimo da je to prihvatljivo. Ali da te saobraćajac zaustavi „iz čista mira“ i naplati ti kaznu zato što reflektirajući prsluk nije naprijed je malo reći atak na razum iole razumnog čovjeka. To je gore nego policijski sat u Istočnom Berlinu 1968 jer si tamo znao šta smiješ a šta ne a ovako, uvijek se može naći neka glupost svakome ko ne vozi potpuno novo auto a pošteni ljudi gotovo nikada nemaju novo auto! Nije problem u tih 20 maraka već u osjećaju bespomoćnosti iako je svjestan da ga neko zajebava…

Pogotovo je to nelogično u Republici Srpskoj koja nema druge oružane snage osim policije i potencijalno bi mogla imati ozbiljne bezbjednosne probleme. Dozvoliti da saobraćajna služba svakodnevno maltretira građane bez nekoga razloga samo stvara animozitet koji u datom momentu može da bude veoma ozbiljan problem.

Sama koncepcija rada je pogrešna! Postavljene su ogromne kazne za bezvezne prekršaje uz veoma mali uzorak koji je subjektivno biran od strane saobraćajca. Naravno, „oni bitniji“ se uvijek puštaju dok ceh plaćaju pošteni ljudi. I naravno, to ostavlja ogroman prostor saobraćajcu za razne oblike nelegalnog dobijanja novca. Ideja je valjda bila da se tako dopunjava državni proračun.

Tome treba dodati i iščašenu mrežu magistralnih puteva u BiH, gdje su kuće uvijek uz cestu, i kao takve se računaju u naseljeno mjesto. Ograničenja brzine su krajnje saobraćajno nefunkcionalna. I onda se javlja hroničan problem. Razuman vozač ne bjesnog vozila je stavljen u nezgodan položaj. Ima ograničenje 40 i poluprazan šleper iza sebe koji uporno želi da ga pretiče u krivini. I onda bosanski rulet, ili da rizikuje plaćanje enormne kazne ako je postavljen radar, ili da ga mlatne prikolica i unakazi. Šleper, naravno ide dalje…

A radara i patrola više nego drveća kraj puta. Na dionici magistralnog puta Doboj-Zenica pored 4 stacionarna radara uvijek je toliko ako ne i više prenosnih radara, patrola… Poznajem mnogo ljudi iz inostranstva koji ne žele da voze po BiH, prvo što je dosta opasno, drugo što ne žele da trpe maltretiranja saobraćajne policije. Kod nas je uobičajeno da vozači ako vide patrolu u nekoj ulici, skreću lijevo ili desno iako su svjesni da nisu ništa skrivili. Bolje je izbjeći neugodnosti i nasilno smješkanje i slušanje pametovanja.

Šta treba uraditi da bude bolje. Pa jednostavno uraditi ono što je logično da se uradi. Pošto imamo specifične uslove, službu saobraćaja treba odvojiti od policije i smanjiti im ovlaštenja i oduzeti oružje. Njihovi zadaci moraju biti vrlo precizno i jednostavno objašnjenji i dostupni svim učesnicima u saobraćaju. U suštini, interakciju između saobraćajne policije i učesnika u saobraćaju treba svesti na minimum. Danas imamo materijalno tehničke uslove koji su bili nezamislivi prije samo 20-30 godina, a da ne govorimo nekada davno kada su „oni koji se sve pitaju“ odrastali i školovali se.

Punjenje državnog proračuna. Pa dobro, ako mora, ali kako? Pa malo poštenije za početak. Kazne moraju biti znatno manje ali uzorak mora biti znatno veći i objektivan. Kako se to postiže. Jedino korištenjem novih tehnologija. Gradove staviti pod kamere i senzore i šta već sve postoji na tržištu. Jer, nije problem ako neko pijan vozi auto ako se kreće 38 kilometara na čas. Kada građani budu svjesni da imaju empirijski način da razumiju šta se može a šta ne može i koliko to košta, saobraćaj će sigurno biti i bezbjedniji i funkcionalniji. Na takav način bi se „uljudili“ i „bitni“. Jer kada postanu svjesni da će svakodnevno morati zvati kuma i rođaka , ipak će odabrati da budu fini.

Postoje i druge mogućnosti. Jedna je aplikacija na prenosnim uređajima komunikacije koja bi imala poveznicu u vremenu i lokaciji. Preko aplikacije bi bilo omogućeno svakome iole upućenijem u rad sa mobilnim telefonom da snimi prekršioca sitnih prekršaja kao što je upotreba telefona u vožnji ili nevezan pojas sa tačnom lokacijom i vremenom i to bi slao u gradsku bazu podataka, sa mogućnošću promjene u najmanje 15 minuta. Za te prekršaje treba pripisati krajnje razumne kazne kao 10 maraka za pojas a 20 za telefoniranje stim da bi „savjesni građanin“ dobijao 25% toga iznosa na račun. Time bi se državni proračun punio bez velikih frustracija i maltretiranja učesnika u saobraćaju a studenti i drugi entuzijasti bi dobili nekakav izvor dofinansiranja….

Postoje mnoge razumne ideje koje bi sigurno unaprijedili saobraćaj kod nas, samo od „njih“ sigurno neće doći…

Frontal.rs